Gračaničke vodenice oduvijek su bile poznate po mljevenju dobrog kukuruznog brašna. Mještani su iz susjednih sela, često dolazili u ove vodenice, jer kako kažu nema boljeg brašna od onog ispod riječkog, gračaničkog kamena. Jedna od vodenica gdje su Gračanlije, mljeli žito je i vodenica Rame Ćasurovića. izgrađena je 1935 godine. Kako su vremenom stari mlinari prestajali baviti se  vodeničarskim zanatom, tako su izumirale i vodenice. Danas je u ovom selu ostalo 5 vodenica. Kako je sve manje onih koji bi se posvetili starom zanatu, mljeli kukuruz i održavali vodenice, nestajući vodeničara, nestaju i vodenice. Vodenice su nekada bila mjesta gdje su ljudi sijelili, družili se, a neki su čak i svoje prve ašikluke doživljavali upravu u njima. Vremena su se mijenjala, dolaze nove genaracije koje sve manje znaju o starom zanatu, oronule i zaboravljene mnoge vodenice od njih imaju svoje priče.

Suada Zehić do prije godinu i po dana mljela je brašno u ovom mlinu. Vodenica više nije u funkciji , jer se vodeničarskom zanatu niko ne želi posvetiti.

“Ona je imala puno meljaje, bilo je ovdje puno vodenica, prije se to mljelo, od toga se živjelo, nije dolazilo brašno. Što posiješ, to ćeš samljeti i jesti. To je bilo nešto ko je imao mlin neće ogladnjeti. Ko je imao mlin bio je bogat čovjek. Dani i godine kako su prolazili vodenice su izumirale. Vodenica je isparvna, može mljeti, kamen je dobar, ali nema ko da melje. Ja više ne mogu da meljem, tako da je i vodenica stala”-istakla je Suada.

U vodenicama su nekada sijela bila do kasno u noć, pjevalo se, ašikovalo ispod pendžera. Upravo je to ono čega se Suada rado sjeća.

“Prije su djevojke dolazile na vodu, pa ako joj se neki momak svidi, ona prolije vodu, pa se ponovo vrati, a ako zakasni roditeljima kaže da joj se voda prolila, samo da bi se vratile više puta na igranku i upoznala momka”-kaže Suada.

Suada je u ovoj vodenici  provela lijepe trenutke koji su obilježili njen život. Odrasla je u Gračanici, a djetinjstvo provodila uz igru, slušala  roditelje i pomagala im u poslu.  Ona je u ovoj vodenici rođena, odrasla sa braćom i sestrama i iz nje se udala. Za vodenicu je vežu lijepe uspomene i svojim unucima često priča o vremenima koje je provodila kao dijete, kako se ašikovalo i živjelo. Najsretnija bi bila kada bi neko brinuo se o vodenici i spriječio da je zub vremena nagriza.

Priču o staroj, gračaničkoj vodenici moći ćete pogledati u jednoj od emisija Ramazanskog programa NEON televizije.