Kalesijac Sinan Sinanović poznat je sportski novinar. Najveće bosanskohercegovačke ali i druge sportske zvijezde odgovarale su na njegova pitanja. Pisao je tekstove, radio intervjue sa najboljim sportskim ambasadorima naše zemlje. Pratio je i prati reprezenatciju. Hvali uspjehe. Daje riječi podrške da se nastavi dalje nakon poraza.
Odlučio je svakodnevnicu pretrpanu vijestima iz crne hronike učiniti ljepšom pa svaku večer će sa svojim prijateljima na društvenim mrežama podijeliti po jednu anegdotu iz svoje bogate karijere sportskog novinara. Sinanović se nada da će za mjesec-dva svjetlo dana ugledati i njegova knjiga. U nastavku pročitajte priču Sinana Sinanovića “Moje fudbalske priče”
-Kako se stvarala fudbalska reprezentacija… s Ljiljanima i Zmajevima od beogradske do brazilske Marakane. Nema stadiona na kojem nije bilo navijača Bosne i Hercegovine. BHF i druge skupine ili porodice s bh zastavama, šalovima, kapama, sretao sam u Maleziji, na Farskim Otocima, u Tunisu, na Malti, čak i Kordobi kada smo 1998.godine igrali protiv Argentine. Neopisiv je događaj kada ste hiljadama kilometara od kuće, a onda na ulici, u kafiću, u tržnom centru sretnete naše ljude. Iz svih krajeva BiH koji su rasuti širom svijeta.
Iz svakog grada, sa svakog stadiona nosim neku anegdotu, ali Litvaniju i Kaunas do kraja života pamtit ću po dvije stvari. Golom Vede Ibiševića izborili smo plasman na svjetsko prvenstvo i po smrti bh. navijača Ljutih Krajišnika. Na dan utakmice klanjali smo Bajram u sportskoj dvorani. Slika kao iz Begove, navečer slavlje, suze radosnice, a već sutradan tužna vijest o smrti Krajišnika heroja s tribina Hasiba, Vildana i Almira.
I to je sudbina. Život. Koliko sam sa svojim kolegama sportskim novinarima bio u sličnoj situaciji, vozeći evropskim cestama kroz kišu, maglu, u sitne sate. Čini mi se da znam svaku pumpu od Broda do Austrije, Njemačke, znam cijene vinjeta kroz tunel Karavanke, pa onaj dugi tunel koji “dijeli” Italiju i Francusku. Uhhhh… taj je najskuplji. Znam gdje je gorivo najjeftinije i na kojim pumpama je otvorena wifi.
Premda sam avionom išao na pedesetak gostovanja, koji nudi sav mogući komfor, ipak je, ma koliko bilo naporno, je ljepše autom. Ima to svoje zadovoljstvo. Bilo je iftara na haubi golfa petice, stopiranja negdje u Austriji s kanisterom u ruci zbog nestanka goriva… Navigacija su priče za sebe. Dovede nas tačno pred ulaz, ali je bilo i silnih lutanja i vožnje kroz kukuruze, slušajuci kao isparanu ploču “kalkulacija rute”….!
Novinar ili navijač na putu smo isti. Sve iste muke i zadovoljstva. O svemu ovome, o zgodama i nezgodama na putovanjima uskoro u novoj knjizi.”
9°