Sjećanja na određene periode života su jako značajna. Što zbog da se neki bitni događaji i dešavanja kao i ljudi ne zaborave što da isti imaju uticaj na ponašanje u budućnosti. Doktor Asim Mehmedović na svom Facebook profilu često piše o događajima koji su se dešavali u prošlosti. U nastavku Vam donosimo njegovu priču “Kakav je značaj imalo omladisko udruženje El-Menar Kalesija”:

” U toku mektebskog obrazovanja, mnogoj djeci se desi da naprave prekid na polju učenja i da im u tom periodu to ne predstavlja neki problem. Kasnije se javi žaljenje za tim i što se prije osoba vrati na prekinutu stazu sve je bolje. Ja sam prekid doživio u fazi učenju Kur'anskog pisma krajem osnovne škole i kada sam završio srednju školu i upisao fakultet, odlučio sam se tome ozbiljnije posvetiti.

Nabavio sam kvalitetnu literaturu i uz asistenciju prijatelja uspješno tu zadaću uradio. Radost koju čovjek osjeti kada nauči kako se izgovara Božija riječ, ne može se opisati i nema tog bogatstva koji bi vam neko ponudio u tom momentu, da to ponovo izgubite. Bilo je dobro kada sam vježbao u zatvorenom prostoru gdje nema nikoga, dok nisam jednu večer došao na akšam namaz u džamiju, kada je naš mjesni imam bio Jusuf efendija Butković.

Bili smo nas dva muškarca i nekoliko žena. Hodža mi reče, ti ćeš mujeziniti. Ja ne znam šta sam sve u tom momentu osjetio od preznojavanja, trnjenja, gorenja obraza, crvenila kože, drhtanja u tijelu, a najviše u nogama. Kada je izučio ezan i bilo vrijeme ikameta, ustao sam obazirući se prema vratima u nadi da će neko naići da me spasi. Na moju tadašnju žalost, kao u inat nema nikoga. Počnem ja učiti ikamet, u toku namaza su se priključila dva džematlije i završili smo namaz. Ja sam nekako preživio i hodža mi reče da ja imam dobar glas i da će me pozvati na nastup u džamiju, što se i desilo. Lagano sam se oslobađao i učio sa ostalim članovima mjesnog hora.

Rat je uskoro počeo i jedne prilike me pozva hadžija Jakub Husejnović da odemo na sastanak u Gornje Raince. Nisam znao o čemu se radi i kada smo stigli u prostoriju, tu je već bilo prisutno nekoliko ljudi. Između ostalih glavni imam MIZ-a Kalesija Enver efendija Alić, tada student Ahmet Alibašić, Mustafa Sakić i još neki ljudi koje sam poznavao. Stvorila se na tom sastanku ideja, da se formira jedno udruženje oko kojeg bi se okupljala omladina Kalesije. Ahmet Alibašić je dao prijedlog da se to udruženje nazove El-Menar Kalesija, a za predsjednika udruženja izabran je Mustafa Sakić.

Udruženje je odmah počelo sa radom, formirano je nekoliko sekcija među kojima je bila prepoznatljiva horska sekcija koju je vodio Muharem efendija Mešanović, karate sekcija, sekcija sufare i druge. Formirane su organizacione jedinice po svim mjesnim zajednicama. Sjedište udruženja je promjenilo nekoliko lokacija od početnog u Gornjim Raincima, Tojšićima u dva objekta, u Kikačima, na Međašu. Sa sadašnjeg vremenskog aspekta,mogu dati mišljenje, kako sam doživio rad udruženja.
Doživio sam na tri načina: vjersko-edukativni, zabavni i emotivni, sa žalom za gubitkom dragih osoba koje su bile dio nas u to vrijeme.
VJERSKO – EDUKATIVNI dio je bio suština zamisli rada udruženja. Održavane su tribine po objektima, salama, džamijama, gdje su predavači bili najpoznatiji alimi, ljekari, profesori sa ovih područja, a imali smo i posjetu reisul-uleme prof. dr. Mustafe efendije Cerića u Tojšićima. Svaka od ovih manifestacija bila je ukrašena nastupom horske sekcije čiji sam član i sam bio, koja je bila stub udruženja. Članovi hora su bili posebni entuzijasti. Nikada nije bio problem doći na probu ili nastup iz bilo kojeg dijela opštine Kalesija, a dolazili su i učači iz Dubrava. Ja sam tri mjeseca iz Tuzlanske kasarne pješice dolazio na probu u Tojšiće i ponovo se vraćao nakon završetka. Nastupe u džamiji u Tojšićima, Maslama, Vukovijama, Kartonaži, a posebno u Tuzlanskom pozorištu ne mogu nikada zaboraviti. Čekati nekoliko sati da nam se obezbijedi bilo kakav prevoz do Tuzle 1993. godine u pozorištu, bilo je sasvim normalno. Na kraju, je to bio kamion u kojem smo bili svi radosni i raspjevani. Od te horske ekipe manji dio nas je ostao u Kalesiji, većina je rasuta po bijelom svijetu, pa i u dalekoj Americi, a neki članovi su preselili na Ahiret.
ZABAVNI dio je meni ostao u posebnom sjećanu, jer se često moglo na sastancima čuti da neko ispriča i po neki smiješni vic. Jedne prilike rahmetli Zijad Sakić nam je ispričao da je neki čovjek imao tri dlake na glavi i ode kod frizera da mu napravi frizuru. Frizer se mučio i dvije otpadnu. Kaže frizer, žao mi je, nisam ništa napravio. Mušterija odgovara, ma nema veze, hodaću čupav.

Jedan arap Madžid, koji je bio student medicine, održao nam je predavanje o informacijskim tehnologijama. Pošto u prostoriji nije bilo dovoljno svjetlosti, pitao nas je, da li vidite. Kaže njemu Nermin Šehić, ja samo zube vidim. Jedan od edukatora bio je i Mustafa iz Sudana, koji je inače bio oženjen bosankom, a bio je student građevine. On je imao neku staru “Ladu standard”, koja se bila gotovo raspala. Otišao je kod mehaničara i čovjek mu počeo nabrajati šta sve treba zamijeniti. Kako je majstor nabrajao, Mustafa je govorio El- hamdulillah. Kaže majstor čuj ovog, on govori El- hamdulillah a kola se raspala.

Jedne prilike sam bio sa njim kada je dovezao ženu sa djetetom na pregled u ambulantu. Dijete je mnogo plakalo i ja ga pitam zašto toliko plače. A Mustafa kroz šalu, samo neka plače, mora da ima jaka pluća. Poseban mi je biser bio kada je jedan od tih arapa koji je bio student biologije a zvao se Šerif, počeo da zeza Mersu Herića. Merso je imao jaknu sa slikom bika Čikago bulsa na leđima. Kaže njemu Šerif: ,,Mersudin krava”.
Merso pogleda u mene osmjehnu se, ja kontam šta li će mu sada Bošnjo reći, istom Merso izusti:,,E JESI DIJETE MACONJA”. Teško je njima bilo nositi se sa bosanskim humorom. Oni su bili radnici u humanitarnoj organizaciji Isra iz Sudana, koja je mnogo pomogla narodu Bosne i Hercegovine u hrani i lijekovima.
EMOTIVNI dio je bio naša ratna realnost. Mnogi momci i djevojke su dolazili na sastanke udruženja, a neki od njih nisu sa nama. Tako sam u udrużenju El-Menar upoznao rahmetli Ismeta Gutića, komadira inženjerijske jedinice, već pomenuti naš komandir, gazija rahmetli Zijad – Zijo Sakić, koji je svaku priliku koristio da dođe na naše nastupe. Probe u Tojšićima su nekada morale biti tihe, a nekada se nisu mogle ni održati, jer se uz džamiju nalazila gasulhana u koju su se dovozili poginuli borci i civili. Jedne prilike sam došao na probu i u haremu me sačakao Nihad efendija Aščić. Na njegovom licu sam vidio da nešto nije uredu. Kaže efendija, ne možemo probati, sada su dovezli poginule od kasetne avionske bombe, ima ih mnogo. Jedne prilike poginuo je moj mještanin rahmetli Avdulah Jukanović i bio je u gasulhani kada smo mi stigli na probu. Njegova djevojka je bila sa jednom članicom hora na probi i ja sam joj saopštio tu vijest. Rahmetli Abdulah je bio pripremljen za dženazu i ona je izrazila želju da vidi Šehida poslednji put. Ja sam zamolio hadžiju Omera Zulića, da nam otkrije lice i zajedno smo pogledali mog Vukovijanca, koji je bio jedinak u svog oca Osme. Posebno mi je bilo teško kad sam u Tuzli, gdje sam jedno vrijeme stanovao za vrijeme nastave, dobio poziv od kolege Muhameda da su poginule dvije djevojke koje ja znam. Odmah sam pretpostavio o kome se radi, jer sam te dvije djevojke vidio dan ranije. One su bile Indira Pjanić i Nejra Jusufović, članice naše horske sekcije, koje su bile skoro ne razdvojne. Tako su zajedno krenule u školu iz Gornjih Rainaca u Masle, gdje je bio smješten i SŠC Kalesija koji su one pohađale. Na početku svog puta prema školi u Gornjim Raincima, poginule su na licu mjesta od granate koja je ispaljena sa Visa, sa još nekoliko osoba.
Bilo je to jedno specifično vrijeme, sa puno lijepih osjećaja ljudi jednih prema drugim, sa željom da se učini dobročinstvo prema svakom članu udruženja, da se da doprinos svojoj zajednici, gdje smo svi bili kao braća i sestre, gdje smo zajednički provodili vrijeme počinjući sa ilahijom HVALJENOJ UPUTI VJERNI, KO VOJSKA PONOSNO STOJTE, ISLAMSKO ČUVAJTE SVJETLO SAMO SE ALLAHA BOJTE, koja je bila himna udruženja El- Menar Kalesija, a naše sastanke smo završavali Kur'anskom surom ASR “