Dvadeset i osam godina je prošlo od kada je slavni Kapetan Hajro Hajrudin Mešić u odbrani svoje domovine izgubio život. Dao je ono što je najvrednije bilo dati, a svoju porodicu ostavio je u emanet ovoj državi za koju je prolio krv.

U javljanju za Radio Tuzla 1992. godine Mešić je kazao da se prijetnji ne plaši.

– Svjestan sam da se borim za pravdu i učestvujem u ovom ratu gdje možemo ispasti samo kao pobjednici, a ne kao poraženi. Mi vodimo taj rat pravedni i mislim da je pravda na našoj strani. Mislim da ne možemo izgubiti – kazao je tada Mešić.

– Poručio sam im da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju. I tako ćemo sačuvati do kraja. Koji god bi vojnik postupio drugačije, ja bih ga odstranio iz jedinice, takvi mi ne trebaju – dodao je Mešić tada.

Sa suprugom Radenkom Razijom imao je sina Zlatka i kćerku Lejlu koji su ga pratili na linijama, prelazili preko rijeka, išli kroz šumu, i time ohrabrivali i druge da se ne boje, da će se Kapetan Hajro brinuti kako za svoju porodicu tako i za njih.

– On je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku. Došao je i rekao jednog dana da smo na spisku prvi za likvidaciju i da moramo da idemo. Dolazimo u Srednju Trnovu gdje su bili njegovi roditelji dok je on okupio rezervnu policiju. On je osnovao straže i rekao je da od toga nema ništa jer dolaze veće četničke straže. Dosta ljudi je htjelo da bježi, neki su rekli da će sa njima da žive. Nisu htjeli da vjeruju da će biti rat. On se pokupio i krenuo u šumu, za njim je išao ko je htio – kazala je ranije njegova supruga Radenka.

Iako je svojoj porodici poručivao da idu u Njemačku, oni su htjeli da budu s njim.

– Iz Subotice sam došla do njega sa djecom i išla sam gdje je on išao – kazala je Radenka.

Njegovi saborci su nosili njegovu djecu na leđima preko vode.

Znao je, kažu njegovi saborci, na diplomatski način da kaže ljudima šta ih čeka i šta im je činiti.

– Išao je od mjesta do mjesta, pokušavao je narod osvijestiti, da se omasovimo, da oformimo jedinicu i da se borimo. Ako je mogao da ide preko linije sa svojom ženom i djecom, to je bio razlog da eliminišemo strah i da idemo za njim – kazao je ranije njegov saborac Dževad Avdičević Babak.

Na današnji dan 1992. godine u Nezuku je u pokušaju proboja koridora prema Kamenici pogođen gelerom u leđa i ubrzo preminuo.

Saborci pričaju da je malo prije napada skinuo svoj pancirni prsluk i dao ga je jednom od saboraca.

Kažu da je tada zavladala tama nad Teočakom jer je narod mislio da je sve gotovo.

– On nam je trasirao put, radili smo po njegovim uputama, i primjenjivao sam sve njegove naredbe i zadržali smo taj nivo ratovanja – kazao je Avdičević.

Kazao je Mešić u svom javljanju na radio da mu ne bi bilo žao sutra kad bi umro.

 Sutra kad bih izgubio život, ne bi mi žao bilo jer mislim da sam prilično doprinio da se odupremo našem agresoru – kazao je Kapetan Hajro.

Na šehidskom mezarju u Sniježnici, gdje je Hajro ukopan, svake godine okupi se veliki broj njegovih saboraca, porodice i prijatelja kako bi mu odali počast, proučili Fatihu i položili cvijeće.

Hajrudin Mešić dobitnik je najvišeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost. Predsjedništvo RBiH 1994. godine odlikovalo ga je ordenom Heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine posthumno je unaprijeđen u čin brigadnog generala. Bio je komandir Policijske stanice u Ugljeviku, potom komandant Teritorijalne odbrane, te osnivač i komandant brigade u Teočaku.