Zar su se takozvani branioci Bijeljine borili protiv žena i djece

Ni 20 godina kasnije, zločini nad civilima u Bijeljini nisu procesuirani niti su lokalne vlasti priznale da su počinjeni. Nijemo je i Okružno tužilaštvo, a prvi dani aprila obilježavaju se kao “dani oslobođenje Bijeljine”.

Bačeni u Drinu

Ovim povodom oglasila se Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Bijeljina i Janja.

– I pored propagandnih laži o navodnim borbama, nije ubijen niko u uniformi i s oružjem u ruci, niko takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, niko takav nije viđen na ulicama Bijeljine. Ko je počinio zločine, ko je kriv za stradanja civila? Zar su se takozvani branioci Bijeljine borili protiv žena i djece – navodi se u saopćenju koje potpisuje predsjednik BZK “Preporod” Jusuf Trbić.

Dok vlast slavi zločine, Medžlis IZ Bijeljina i ovog 2. aprila učenjem tevhida, Fatihe i dove obilježit će dan kada je bijeljinska mrtvačnica bila ispunjena tijelima bošnjačkih, romskih i albanskih civila. Nažalost, mnoga tijela bačena su u rijeku Drinu i još nisu pronađena.

Zvanični spisak 40 ubijenih, koji je objavio SDS-ov krizni štab, dovoljno govori ko je i kako ubijan.

“U prva četiri dana aprila 1992. godine ubijeni su: Ziberi Ajruš (1968.), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960.), Ešef Beganović (1960.), Alija Mujkić (1927.), Sead Krajnović, Bejtula (1956.), Hamijeta (1953.) i Abdirami (1954.) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941.), Sabit Arifović (1935.), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933.), Haso Imširović (1929.), Feriz Karasuljić (1959.), u mrtvačnici zaveden pod rednim brojem 77, Bisera Bišanović (1933.), njene kćerke Nermina (1954.) i Mirsada (1962.) i unuk Damir Danović (1976.), podstanarka kod Bišanovića Radmila Novaković, maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945.), Mirjana Ilić, Dževad Osmanović (1978.), Dževad Jašarević (1956.), Elmazi Mersim (1969.), Muhamed Mulabdić (1964.), Majda Izić (1929.), Bego Šindrić (1942.), Huso Benić i jedna neidentificirana osoba.

Eto ih smrde

Mustafa Komšić (1933.) i sinovi Adnan (1963.) i Rijad (1973.) sahranjeni su 4. aprila. Zločinci su prvo ubili sinove, a ocu Mustafi pucali u noge, ostavivši ga da krvareći umire i gleda svoju mrtvu djecu. Dr. Milan Novaković, tadašnji predsjednik SDS-a, kada je porodica došla po leševe, rekao je: “Nosi ih. Eto ih smrde tu. Ne trebaju oni nikome.”

Arkanove ubice

Zločinci Željka Ražnatovića Arkana nisu znali ko je ko. Ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći “rodoljubi”. Sve pod pokroviteljstvom Kriznog štaba i tadašnje SDS-ove vlasti.

Spisak Kriznog štaba u Bijeljini ne spominje, početkom aprila 1992. ubijene Bošnjake, među kojima su Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića, vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu, Hajrudin Salihagić Hajrov, vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog, Hasib Kupus, nestao, Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić, Redžo Delić (1940.) i sinovi Sulejman (1958.), jedini pronađen, Berzad (1961.) i Beriz (1964.), zatim Nijazim Alagić, tijelo pronađeno 2007. u Sremskoj Mitrovici, Fadil Podrug i Mirsad Osmanović.

Dnevni Avaz