NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Srebrenica pamti: Ako padnemo opet čut će se daleko…

... | 4. Avgusta 2016.
08:05
Kalesija Online

Još manje od dva mjeseca je do lokalnih izbora. Prošao juli, prolaze sijela, rodbina ispričala sve što ima ispričati o tome kako je tamo i o tome kako je ovdje.

srebrenica-700x420

Odigrani su fudbalski turniri, obišli svi kuće, prošla i malina, počistio svako ispred svojih vrata. Ko je tu, sad već razmišlja o spremanju djece za školu, brzo će septembar.

Pustili nas na miru „svi veliki“, prošlo ono vrijeme kad smo tema, 11. juli.

A naša borba i dalje traje, onako u tišini, ne može da dođe do medija, jer nećemo mnogo da kukamo, niti tuđu pomoć da tražimo. Koga zvati, kada svi već znaju. I onda se sjetim posljednjeg javljanja Nine Ćatića, 10. jula 1995. godine za Radio-televiziju Bosne i Hercegovine, kojeg kao da ni do današnjeg dana niko čuo nije: „Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava nad Srebrenicom i njenim stanovnicima?“

Od prvih odbornika do novih generacija 

Prošlo je mnogo. Od prvih povratnika, šatorskih naselja, od straha i panike do hrabrosti i želje za opstankom. Prošlo je puno i od prvih predstavnika Bošnjaka u srebreničkoj Skupštini opštine poslije rata, preko načelnika Nesiba Mandžića, Šefketa Hafizovića, Abdurahmana Malkića, rahmetli Osmana Suljića.

5602b0d0-6670-435c-9650-145b0a0a0a80-camil-durakovic-cms-700x402

Od egzodusa iz Ljeskovika, presude Međunarodnog suda pravde, od prve do ove posljednje dženaze 11. jula 2016. godine. Sve mi se prelomilo u sjećanjima, pa se razne bitke i borbe prelamaju u meni.

Mnoge smo izgubili, mnoge i dobili, ali smo se često našli i na pola puta sa našim političkim protivnicima, jer smo uvijek pružali ruku pomirenja i tragali za rješenjem. Jer, tako mora biti. Ne može drugačije. Ma šta ko mislio.

Tako je na svakom nivou vlasti, gdje mi koji jesmo za to da ova zemlja opstane prinuđeni da popustimo pred onima koji samo traže izgovore i samo žele da nam pokažu da ovako više ne može.

Zbog svega toga, izbori u Srebrenici su važni. Važni, jer je 2012. važno bilo što su neke zdrave snage pobijedile u Srebrenici. Važno je, jer je to bila poruka ohrabrenja. Tada smo shvatili da ništa nećemo dobiti od prazne priče, a da ćemo vrijednim radom i odricanjem postići sve što smo zacrtali. Samo je ostalo pitanje, koliko je svako od nas svjestan svoje uloge na tom putu?

Sjećam se kada sam se u Podlugovima 2012. obraćao našim protjeranim Srebreničanima, koji tamo još sanjaju povratak na svoja ognjišta i koji još uvijek imaju lične karte raseljenih lica, čekajući da se njihovi domovi obnove.

Obećao sam im novo pokretanje naroda, novu nadu i neko ponovno dizanje. Trebalo je ljudima novog ponosa i snage. I ove godine smo radili sa brojnim vrijednim ljudima širom zemlje i svijeta, da pronađemo naše Srebreničane, da ih registrujemo i nadam se da smo barem osigurali toliko ljudi da naredna „trka“ bude fer, da barem nismo izgubili na početku, već da ćemo se boriti do kraja.

Na listama će se naći vrijedni i pošteni ljudi, među njima praktično djeca, neki rođeni 1994. i 1995. godine, neki i poslije rata i pada Srebrenice. Među njima su mnogi koji su se vratili, koji žive stvarnost Srebrenice svaki dan.

Sa mnom na ovom teškom putu su svi oni kojima struje nestane kada je nestane i meni na Vidikovcu. Sa mnom su svi oni koji znaju šta znači tišina mog grada, tamo nekad u jesen kada se čaršija isprazni. Svi mi koji smo dijelili bol za svakim ko je otišao i radost za svakim ko se vratio ili u naš grad tek stigao. Za ljude koji su sa mnom bili sve vrijeme, vrijedi se boriti do kraja.

Šta nam je sada raditi?

Od raspisivanja izbora do 19. jula mobilisali smo našu dijasporu, te smo registrovali Srebreničane za glasanje putem pošte. Na posljednjim lokalnim izborima je 328 Srebreničana glasalo na ovaj način. Gledajući statistike iz 2014. godine, vidim da se desio porast, pa se nadam da će se to nastaviti i ove godine. Borio sam se da prebrodimo podjele i političke razlike, te da svi radimo na tome. Sada je važno da oni prođu potvrdu registracije, te da kada dobiju glasačke listiće u septembru, pravilno ih popune i na vrijeme pošalju nazad u Bosnu.

Radili smo i sa našim raseljenim širom Federacije. Mnogi su imali problema sa ličnim dokumentima, bavili smo se dosta time, komunicirali sa lokalnim vlastima i izbornim komisijama, kako bismo osigurali da propusta ne bude.

Dalje, istekle su brojne lične karte osoba koje su napustile Srebrenicu od izdavanja prvih CIPS-ovih ličnih dokumenata. Mnogi su se raselili, otišli. Još nije došlo do konačne revizije nelegalno upisanih državljanstava u Skelanima, ali i na tome insistiramo. Do zaključenja Centralnog biračkog spiska, radit ćemo na tome da se ustanovi spisak kako treba, da ne bismo imali situaciju da neko glasa za ljude koji su umrli.

Idemo od mjesne zajednice do mjesne zajednice, obilazimo naša sela, provjeravam kako su ljudi zadovoljni napretkom koji smo napravili u posljednje četiri godine. Zapisujem gdje šta treba popraviti, obnoviti, na čemu treba raditi, uklapajući te male probleme običnog čovjeka u širu perspektivu daljeg razvoja i izgradnje naše opštine.

Razgovaram sa svima, moja ruka je pružena svakom dobronamjernom čovjeku. Pokušavam ih uvjeriti da našim krajem se ne može vladiti iz Bajine Bašte i Srbije. Mnogi su svjesni da se opština ne može prepustiti u ruke onih kojima interes Srebreničana nije prva stvar o kojoj razmišljaju ujutro kad ustanu.

Umirujem naše ljude. A i ja strahujem. Tu mi je porodica. Ne znam koliko će poduzetnika i investitora otići, ukoliko se politička klima promijeni. Ko zna koliko će ljudi odlučiti tog 3. oktobra da je vrijeme da se spakuju i odustanu od našeg grada.

A još manje znam kako će se ta nova stvarnost osjetiti po cijeloj istočnoj Bosni među našim povratnicima koji još uvijek gledaju u Srebrenicu kao „slobodni prostor“, mjesto gdje im je drugi dom, gdje su sigurni.

Strahujem i za Memorijalni centar, za koji ćemo tražiti da se proglasi kao Muzej genocida i mjesto učenja, mjesto historije za generacije koje dolaze, da znaju sve o stradanju, genocidu i etničkom čišćenju. Šta će biti sa školama, sa nastavnicima, sa našim selima, sa putevima do njih?

Ne smijemo povjerovati nikome 

Koliko god se činili dalekim od Sarajeva, ako mi padnemo, čut će se do Baščaršije. Tek će tog trenutka nekima doći poruka. A osjećaj izdaje će biti ponovno golem. Nas Srebreničane će opet zvati mediji, svi će biti tu da čuju naše tri rečenice o tome koliko smo bijesni, ljuti, tužni, razočarani.

Obećavat će nam se opet pomoć, međunarodna zajednica će obećavati mnogo, samo da zaustavi taj prvi talas osjećaja katastrofe. Ne smijemo povjerovati nikome, kao što nisu povjerovali roditelji iz Konjević Polja, što su danima tražili svoju pravdu pred zgradom OHR-a, ili mi kada smo skoro prije deset godina tražili poseban status Srebrenice.

U pamćenju svakog našeg djeteta će ostati imena svakog onog ko nas je ponovno izdao i ko je odlučio umjesto nas da se ovaj grad, dvadeset godina kasnije, prepusti politikama koje bi najviše voljele da nas nema.

Tada neće biti Dutchbata, i UN rezolucija, da ih spominjemo. Tada ćemo biti samo mi. Jedni s drugima. Ostavljeni i oni koji su nas ostavili. A Srebrenica pamti. Opet će prebrojavanje, mislim u sebi „nemoj da nam zafali neko“, a već dva desetljeća nas fali na hiljade. „Nemojte sanjati snove da će Zapad doći i riješiti ovo… nemojte sanjati snove.“

Piše: Ćamil Duraković/Patria

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Kolumna