1.

Kod nas se dokumenti mijenjaju dosta češće od vladara, pa smo svikli, i na stalnu promjenu ličnih kartica ali i na stare vladare (neka ih, nikad ne znaš kakve će beštije doći, a na ove se već sviklo. Tako nas iskustvo naučilo i ustrašilo da od lošeg gotovo u pravilu dođe još gore).

Dok tako stojim i čekam u redu sa namjerom da zamijenim osobnu, ili ti ličnu imam odličan pogled na poštanska vrata. Na vratima krupnim slovima piše VUCI. Uzalud svo pisanje, jer ko god je vratima prišao u taj satak vremena gurao je, a tamo gdje piše GURAJ ovaj bi vukao.

Haman da nam je tako sa svim ostalim, mi vučemo gdje god treba gurati i obrnuto.

2.

Moj drugar taj i taj, već neko vrijeme je u bolnici. Jedna informacija kaže da je jedva preživio. Naime, obolio je od nečega što danas zovemo mišja gripa ili kako već. Šokirajuća je jedna druga stvar koja je vezana za tu bolest i činjenicu da je baš taj obolio od nje. On zapravo radi u Bingo restoranu, radi sa hranom, poslužuje goste ćevapima, picom i ostalim jeftinim jelima koje u Bingo restoranima mozete pojesti. Na svakom drugom mjestu na svijetu bi sanitarna inspekcija imala pune ruke posla oko pregleda i kontrole tog restorana čiji radnik je obolio od spomenute bolesti, samo kod nas niko ni mu kajet.

Nije on jadan tu ničemu kriv, niti je njegovo da ganja pacove od kilogram po bingovim magacinima sa hranom; on je samo radnik koji radi ono što mu se kaže; a tu bolest je možda fasovao još neko ali se o tome ne zna.

Da budem iskren, jednom sam i ja jeo u baš tom restoranu, ćevape, čini mi se, i pošto sam u ćevapima pronašao četiri goleme dlake više nikad mi nije naumpalo da tu bilo šta naručim.

Doduše, od dlaka se ne umire a od mišje gripe, ko zna.

Inače bi bilo dobro prelistati te restorane u kojima se priprema hrana i pogledati malo u kakvim uslovima se to sprema. Nije mi baš najjasnije je li to posao sanitarne inspekcije ili Premijera u ostavci, ali mi je savršeno jasno da ta mjesta treba zaobilaziti u širokom luku i jesto što više domaćih proizvoda.

Kad smo već kod toga da spomenemo još nešto što je jednom neukom taksisti koji jedino zna posmatrati zapelo za oko.

Čini mi se da će se Bošnje ubiti jedući onu piletinu koju kupujemo po tržnim centrima i ko zna gdje sve. Napumpaju to pile za četerdesetak dana i onda ga mi kupimo, upržimo i jedemo. Nema tog trika da ono može biti dobro i zdravo onako utovljeno za tako kratko vrijeme. Pa ipak, piletima je na našem meniju dosta često i to uglavnom ova na brzinu napumpana.

I onda se čudom čudimo kako to da nas bolest odnosi svaki dan, i da više nama nikakva pravila ni reda oko umiranja, jer ništa nije bitno, ni godine, ni bilo šta drugo, a poslije dženaze odemo u kuću ožalošćenog na onu DOMAĆU piletinu, ili u BINGO restoran na ćevape sa dlakama i mišjom gripom ili groznicom.

3.

Zašto je to tako, niko ne može znati. No možda je razlog u tome što guramo gdje neizostavno treba vući i vučemo tamo gdje treba gurati.

Inat je naš najveći neprijatelj, i naša najznačajnija motivacija…

Ali šta o tome zna jedan obični taksista koji kruži po putevima ovog kantona i gleda jer još mu samo to nisu zabranili…

Ništa, baš ništa…

Šeftet T.