NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

Taksista iz NY

... | 11. Maja 2012.
20:39
Kalesija Online

Taksista iz New Yorka je napisao:

Stigao sam na adresu i svirnuo. Nakon što je prošlo nekoliko minuta svirnuo sam opet. Pošto mi je ovo trebala biti zadnja vožnja u smjeni, razmišljao sam da jednostavno odem, međutim, parkirao sam auto, došao do vrata i pokucao… „Samo minut“, odgovorio je slabašan, stariji glas. Mogao sam čuti kako neko vuče nešto po podu.

Nakon duge pauze, vrata su se otvorila. Mala žena u svojim devedesetim je stajala ispred mene. Nosila je šarenu haljinu i okrugli šešir sa velom prikačenim na njega, poput nekog u filmu iz 1940-ih.

Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je bio u takvom stanju kao da niko u njemu nije živio već godinama. Sav namještaj je bio prekriven čaršafima.

Nije bilo satova na zidovima, niti sitnica ili pribora na policama. U ćošku je bila kartonska kutija sa slikama i predmetima od stakla.

„Da li bi ste mi odnijeli torbu do auta?“ upitala je. Odnio sam kofer do taksija i onda sam se vratio da pomognem ženi.

Uzela me je za ruku i polahko smo hodali prema kraju trotoara.

Ona mi se sve vrijeme zahvaljivala na ljubaznosti. „Nema na čemu,“ rekao sam joj… „Samo se pokušavam ophoditi prema svojim putnicima onako kako bih volio da se neko odnosi prema mojoj mami.“

„Oh, tako si dobar dječak,“ rekla je. Kada smo ušli u taksi, dala mi je adresu i upitala: „Možeš li voziti kroz centar grada?“

„To nije najkraći put,“ odgovorio sam…

„Nema veze,“ rekla je. „Meni se ne žuri. Idem u starački dom.“

Pogledao sam na retrevizor. Njene oči su sijale. „Nemam nikoga od familije,“ nastavila je blagim glasom… „Doktor mi je rekao da mi nije ostalo još mnogo vremena.“ Neprimijetno sam se nageo i isključio taksimetar.

„Kojom rutom bi željeli da idemo?“ upitao sam.

Sljedeća dva sahata smo se vozili gradom. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila kao poslužitelj u liftu.

Prošli smo kroz kvart u kome je ona živjela sa svojim mužem nakon što su se vjenčali. Zaustavili smo se ispred skladišta za namještaj koje je nekada bilo sala za ples, gdje je ona išla plesati kao djevojčica.

Ponekad bi me zamolila da usporimo ispred određene zgrade ili ćoška, i onda bi sjedila buljeći u prazno, šuteći.

Nakon što su se prve zrake sunca pojavile na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Hajmo sada.“

Vozili smo se u tišini do adrese koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, poput nekog malog odmarališta, sa putem koji je prolazio pored trijema.

Dvije bolničarke su prišle taksiju čim smo se parkirali. Bile su brižne, prateći svaki njen pokret.

Mora da su je očekivale.

Otvorio sam gepek i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u kolicima.

„Koliko sam ti dužna?“ upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa,“ rekao sam.

„Moraš i ti od nečega živjeti,“ odgovorila je.

„Imaju i drugi putnici,“ rekao sam.

Skoro bez razmišljanja, sageo sam se i zagrlio je. Držala me je čvrsto uz sebe.

„Dao si staroj ženi trenutak sreće,“ rekla je. „Hvala ti.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao… Iza mene su se vrata zatvorila. To je bio zvuk kraja nečijeg života.

Nisam više nikoga odvezao za vrijeme te smjene. Lutao sam gradom, izgubljen u mislima. Ostatak dana sam jedva pričao. Šta da je toj ženi došao ljut vozač, ili neko ko je bio nestrpljiv da završi smjenu? Šta da ja nisam prihvatio poziv, ili da sam samo jednom svirnuo i onda otišao?

Kada sagledam sve ukratko, ne mislim da sam uradio išta važnije u svom životu.

Skloni smo mišljenju da se naši životi vrte oko važnih momenata.

Ali nas važni momenti obično uhvate nespremne – lijepo upakovani tako da drugi misle da su nebitni.

Portal ntv.ba možete pratiti i putem android aplikacije za mobilne uređaje

Komentari

Kategorija: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti