Archive: Glas mladih Subscribe to Glas mladih

Da me hoće samo jednom pogledati oči tvoje. Vječni rahmet dobilo bi ovo jadno srce moje. Zbog ljepote tvoga lica, meni uzdah često stane. Volio bih poslije noći da i meni dan svane. Volio bih da me voliš, Da me želiš da me shvatiš. Želio bih da kroz život, samo ti mene pratiš. Želio bih da ljepota, tvoja krasi dane moje. Volio bih da pokloniš, cijelo biće meni svoje. Da mi rodiš deliju, da se po avliji šeće. Ali ja, haman ja, Nisam te puste sreće. Voliš drugog to je jasno, tako snažno tako strasno. Dok u meni srce vehne, u tminama tvoje sjene. Poslije tuge sreća dođe, tako barem ljudi kažu. Nadati se nije teško, ali teško je ako slažu.

Koliko li nas je puta sa jednog neba jedno sunce ogrijalo, jedan snijeg zameo, jesenje kiše umile? Ali, jedna je Bosna i Hercegovina koja nas je osnažila i dala nadu za bolje sutra. Uprkos prošlosti, za koju znam, po priči mojih djedova i nena, neće se ponoviti. U Bosni nikome ne cvjetaju ruže, svi nose neki neizbrisivi trag prošlosti na svojoj duši. Sve izgleda tako lijepo, kao i ovaj papir koji se čini na prvi pogled, tako ravan, čist i gladak. Tako izgledaju svi oni koji su osjetili jake udarce naše historije na svojoj koži. -U Bosni i Hercegovini je možda teško živjeti, ali nije nemoguće. Novac nije presudan, nije sve u životu. Novac nam može pružiti mnoga zadovoljstva, ali ne svu sreću. Zapitam se, često, vide li ovi ljudi oko mene svu ljepotu naše domovine

Istina je konačno spustila svoj poljubac na njeno čelo. U mračnoj sobi, pokrivena jorganom, koji je njena nana sašila da joj unuka ne osjeti hladnoću februarskih noći, slušala je otkucavanje kazaljke na satu koja pokazuje sekunde i pitala se o tome da li svima ovako sporo noći prolaze. Zamišljala je vrijeme kao prostor svoje tamne sobe dok je gledala svoje uspomene raspoređene po prostoru i u vremenu. Iz mraka, u udaljenom uglu sobe,  nizali su se obrisi knjiga na policama  poredanih po autorima i bojama korica koje su u tami skrivale svoje nazive ali  ona se dobro sjećala svakog sajma knjiga, dana i sata kada ih je kupila i uspomena koje su sa sobom nosili likovi  skriveni u već sada od nekih požutjelih listova. Sat sa pozadinom  Miki i Mini Mausa, koji

Ako me voliš pismo mi napiši. i drhtavom rukom volim te kaži ako me voliš ostavi njega i sretna ti samo me potraži. Naći ćeš me lahko. Ja sam kralj tameiznad moje glave sivi oblak pliva.Ja sam ti kao ranjeni slavujšto o slobodišvojoj vječno sniva. Kao malo dijete. Radujem se sreći što za trenutak život meni pruža. A sreća prođe kao rane trešnje. I uvehne kao majska ruža. Oko mene život kao vihor ide. Samo na tebe mislim ovih dana. Napiši mi pismo drhtavom rukom. Ako si tužna, nesretna i sama. Samir Hasanović (Čenga)

NEON Televizija s ciljem da motiviše mlade pokrenula je novu kategoriju na portalu pod nazivom “Glas mladih”. Ove sedmice svoje stihove nam je poslao Samir Hasanović Čenga. Kažu da sam sretan čovjek. Da je barem istina to. Da ne osjećam ovaj lom. Da ne znam za tugu bol. O živote gorak li si. Zar ti smeta što ja pišem. Zar ti smeta što uzdišem. Dok drugom cvijet miriše. Dok drugom cvijeta zumbul žut. Eh, tugo dosta mi je. Da vladaš mojom dušom. Da me pojiš svojom sušom. A žedan sam njene ljepote. O prokleti moj živote. Šta mi nudiš šta mi spremaš. Zar za mene bolje nemaš. Da mi pružiš radost sreću. Da ne pišem prazne riječi. Nek mi ona tugu liječi. Kraljica sve ljepote.

Dani nam tako brzo izmiču iz ruku. Nestaju. Kao kada vam pahuljica snijega padne u ruke i u istom trenu nestane na vašem dlanu, tako i ovi naši dani dolaze i odlaze. Vrijeme je najvrijedniji resurs koji imamo. Svaki dan je poseban, jedinstven i takav se više neće ponoviti. Baš u ovo vrijeme, ove februarske dane čovjek osjeti potrebu da se ušuška u svoje misli i malo počisti ladice svog uma. Moramo to raditi s vremena na vrijeme, moramo odbaciti ono što nam ne treba kako bismo napravili mjesta za nove stvarčice. Znamo mi svi koliko je bitno održavati higijenu tijela i pridržavamo se toga ali postoji po meni nešto još važnije a to je održavati higijenu uma, srca i duše. To je ono što nas čini jedinstvenim, posebnim. Ne smijemo dozvoliti da paučina zatrpa našu

“Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka”. Trpiti nešto ili nekoga, nije isto. Danas, hvala Bogu, ne mora se i ne treba ništa da trpi. To da je ponekad strpljenje precijenjeno je činjenica. Načekati i strpiti se – to je vrlina. A trpiti nekoga – to je već tvoj izbor i dobra volja. Imaj na umu da trpiš bezobrazluk! “Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge”. Kada se osoba ponaša bahato i odbojno prema vama, razmislite da li je to ponašanje samo prema vama ili prema svima? Da li je do vas? Zaslužujete li bahato i odbojno ponašanje? Društvo od vas očekuje da im udovoljavate, pomažete, pazite ih i mazite bez obzira jesu li zaslužili. A da ne govorim o uzvraćanju istoga. Sve ovo, bahato i rogobatno ponašanje, ma sigurno ne zaslužuje

Živiničanka Alma Hodžić ljubav prema pisanju je otkrila još u ranim danima djetinjstva, u osnovnoj školi je krenula na literarnu sekciju i počela da piše priče i pjesme. No, nikada joj nije palo na pamet baviti se tim. Domet je bio nevoljko čitanje pismenih radova pred razredom. Nije voljela da ljudi čitaju što piše, tek nekoliko bliskih osoba. “Uvijek sam se sramila osjećajnosti koja me pokreće, a ta se najbolje izražavala u ispisanim riječima. Tamo je nisam mogla sakriti i zbog toga nisam htjela pred publiku. Taj se strah počeo gubiti kada sam napisala prvih nekoliko pjesama i priča. Svaku je trebalo pročitati pred razredom i to su bile prave muke, a onda je postalo lakše. Teme su same izranjale, a mašta se sve više prepuštala. Pisala sam ono što sam