Archive: Kolumna Subscribe to Kolumna
Na Zapadu ništa novo
Stigla raja iz dijaspore ili ti laički rečeno došli „stranci“. Dok pišem ove redove i govorim o tim „strancima“, ne mogu a da se ne osjećam kao neki lik iz serije „The walking dead“, ono kad u nekoj od scena govori o zombijima, koje oni žargonski nazivaju „šetači“-k'o je gledao seriju, zna o čemu govorim…
Vallahi, ne smetaju oni meni kao ljudi i njihov dolazak, ali smeta mi njihovo ponašanje, problemi koje donesu, njihova nadmenost i bahatost. Znam ja da oni kada su na Zapadu traže neki osamljen ćošak, jer ne smiju čestito ni da prdnu i gube se tamo kao prdež u vjetru. Dolazak ovdje im dođe kao djeci ljetni raspust, da puste malo mozak na pašu, ali to nije razlog da idu iz krajnosti u krajnost i da glume direktore Svemira. Osilila se fukara…
Hudi
Moj stav: Da li je Vučić zaista važniji od žrtava genocida koje su jučer sahranjene?
Ni 24 sata nakon jučerašnjeg napada u Potočarima na premijera Republike Srbije situacija na web portalima se nije mnogo promijenila. I dalje je sva medijska pažnja usmjerena na taj “nemili događaj iz kojeg se ne bi izvukli da su ostali pet sekundi duže.”
Savjetnica Aleksandra Vučića također tvrdi da je to bio jedan od najtežih dana u njegovom životu. Ne znaju oni koju težinu ima to mjesto i sa kojim ožiljcima i ranama žive ljudi koji su preživjeli strahote 1995.godine. Ne znaju oni sa kakvim strahovima se bore preživjeli svaki dan i sa kojim mislima moraju da se bore jer njihovi najmiliji nisu uspjeli da prežive.
Mediji su i ovaj put pali na ispitu zbog svoje neprofesionalnosti, poklanjajući tome veću pažnju i značaj nego li samoj komemoraciji. Dozvolili su da jedan
Moj stav: Svaki lažov je nepoželjan na dženazi u Potočarima
U srijedu, 8. Jula 2015. godine, definitivno su Ujedinjene nacije postale totalno razjedinjene a tzv. Vijeće sigurnosti je samo sebi dalo autogol, pokazavši cijelom čovječanstvu ( i milionima miroljubivih Rusa i milionima miroljubivih Srba, sa kojima se nikada nismo svađali i ne treba nam priča o pomirenju) da je poražena čovječanska pravda. Poslije ovog svjetskog cirkusa u Vijeću sigurnosti meni lično nije potreban Aleksandar Vučić u Srebrenici. Nije mi ni važno da on kao mutirajući ideolog bilo šta kaže u Potočarima, jer šta god da kaže biće to ironija, odnosno prononsirana i institucionalna laž kao i sve laži četničkog ideologa Dobrice Ćosića. Ne može Aleksandar Vučić doći u Potočare a da ne laže poput Dobrice Ćosića. Šta god da kaže biće to izvučeno
Alija Džafić: U Srebrenici i Potočarima i trava ima poseban miris
Bio sam u Srebrenici više puta, i u Potočarima. Ono što tamo osjetite nećete osjetiti nigdje na svijetu. Tamo su ljudi ubijani da ih se istrijebi a ne kao ratne mete. Tamo se ubijao čitav jedan narod, ubijala se vjera, ubijala tradicija i pokušala ubiti historija.
Naježim se a u glavi bezbroj misli – jer tamo i trava ima poseban miris, miris zemlje natopljene krvlju, ljudskom krvlju! Svi oni koji su barem jednom kosili i rukama uklanjali ostatke trave oko nišana svojih predaka što ih kosa nije uspjela odsjeći, oni znaju koji je to miris. I, da ne duljim jer nisam čovjek od statusa o vjeri, o bošnjaštvu, solidarnosti sa porodicama ubijenih ali iz hladovine – radije odem na dženazu, ljudima s kojima dođem u kontak a koji nemaju saznanja prenesem o strahotama i patnjama
Ma. sci Hermin Memiši: Srebrenica – lekcija koju nismo naučili !
“Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padaju na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima!? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice! Populacija u ovom gradu nestaje! Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno!…”.
Ovo su poslednje riječi Nine Ćatića, radio izvještača i novinara iz Srebrenice 10. jula 1995. Majka mu još uvijek traži posmrtne ostatke i dvadeset godina nakon najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.
Da se odmah
Priča: SARAJEVSKI „MARLBORO“ KAO ŽIVOTNI NASLOV, Isnam Taljić
– Šta ćeš sad kad je rat?! Šta ćeš sad sa svojom pisanijom?!
Tako me prvi put nazvalo telefonom čim je, pred Skupštinom Jugoslavije u Beogradu, naređeno hapšenje Azima Vlasija, a on se tada bio zadesio baš u Vrijesu. Supruga mu je ovdje imala tetku. Ili nisu znali ili ga nisu smjeli uhapsiti. Ali su meni zaprijetili.
Ponovni telefonski poziv s istim riječima bio je u martu 1992. godine, a u aprilu je izbio rat.
Bilo je prošlo i deset dana otkako je moj, razdaljinom najbliži, kolega iz „Snoviđenja“, ubijen na svom radnom mjestu. Utučen je mehaničkom pisaćom mašinom marke „Olimpiya“. Ne znajući za to, iz svoje kuće, kroz prozor sobe u kojoj sam rođen, gledao sam kako, u daljini, gori nebo nad Zvornikom i po noći slušao tutnjavu iz oružja koje se sručivalo na
Uspomene na objavljivanje udžbenika 1994.godine
Proteklo je 21 godina od izdavanja i štampanja prvih udžbenika za osnovne i srednje škole u međunarodno priznatoj Republici Bosni i Hercegovini.
Naime, u aprilu, odnosno maju 1994. izvršena je rekonstrukcija vlade Republike Bosne i Hercegovine, vlada je rekonstruirana i postala je Vlada Republike / Federacije Bosne i Hercegovine. (Da pojasnim ovaj dvojni naziv: sve od Vašingtonskog sporazuma 1994. godine pa do Dejtonskog sporazuma, Vlada je imala dvojni naziv, Vlada Republike / Federacije Bosne i Hercegovine. Tako sam ja bio ministar obrazovanja, nauke, kulture, sporta… R/F BiH). Sredinom 1994. godine glavna zadaća ministarstva kojim sam rukovodio bila je da se štampaju i objave novi udžbenici za osnovne i srednje škole u R/F BiH.
Sa velikim poštovanjem sjećam
Kurirske staze na Udrču (FOTO, VIDEO)
Narandžasta boja dominira na istoku i lagano se rađa sunce, stidljivo provirujući iza planinskih masiva Gučeva. Hor vrabaca slavi novi dan. Žurnim korakom ostavljam brdoviti masiv Velje glave, da što prije utonem u kanjon Divlje rijeke, gdje obavezno umivam lice hladnom vodom.
Odmor nikda ne traje dugo, tek toliko da predahnem, i odmoran pobjedonosno zakoračim u novu prepreku koju ću s Božijom voljom savladati, kao i svaki put kad nosim poruku u komandu Cerske regije.
Uskim putem, kozijom stazom, vrlo vješto izbjegavam četničke snajperiste sa Lješnja, moleći Boga da se ne susretnem sa četničkom izvidnicom ili diverzantima koji su s vremena na vrijeme znali zalaziti u Udrč, kako bi nas iznenadili na teritoriji koju nazivamo – ničija zemlja.
Udrč je ogroman planinski
TRAGANJE za tajnom kamenog jajeta: Kamen ili Jaje
To je bio tako lijep predmet od kojeg ti proradi mašta. Razlog više je u tome što nisam mogao ni pretpostaviti za šta je služio, iz kojeg je vremena, ama baš ništa.
A izgledao je iznimno drugačije i interesantno. Veličine nojevog jajeta, tog i oblika, sav izrezbaren ko duborezom, čitav, neokrnjen… Čudo jedno…Tako nešto ja koji volim da zavirim i zagrebem po istoriji nikada do tada vidio nisam.
Naslov na lokalnom portalu bio je očekivan: Mistično jaje pronađeno tu i tu…Istina, taj predmet od kamena jeste podsjećao na jaje.Priča kaže da ga je pronašao dječak Muhamed Alić zajedno sa ocem Nijazom radeći u vrtu pored potoka.
“Pa sve je od kamena i ima male “rupe” po sebi. Liči na jaje, a kome god smo to pokazali niko ne zna šta je u pitanju”, govori
Zašto ne volim Tita Maršala
Danas, 4. maja, navršilo se 35 godina od smrti Josipa Broza Tita. Bez sumnje, Broz je velika historijska ličnost. Podijeljena su mišljenja o njemu, njegovom liku i djelu, naročito o njegovom političkom djelu i političkoj zaostavštini. Ako je od toga išta i ostalo. Uglavnom se na njegov lik, što je, bezbeli, pogrešno, gleda kroz crno-bijelu prizmu: ili ga se uzdiže do idolopoklonstva ili ga se smatra diktatorom; čak ga se svrstava i među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, rame uz rame Hitlerom, Mao Ce Tungom, Staljinom, Pol Potom…
Pokušate li takvima bilo šta reći protiv Josipa Broza, odmah će vas izvrijeđati, proglasiti vas bezboraznikom i bezumnikom. Upravo tim epitetima je „počašćen“ potpisnik ovih redova, samo zato što je pokušao reći da ne treba
