Archive: Kolumna Subscribe to Kolumna
Herojska Cerska – samo jedno mjesto je dom
U Podrinju je svaki čovjek priča za sebe, svako mjesto je posebno i lijepo. Obično mi u našoj nam lijepoj zemlji sve znamo osim jedne bitne stvari, a to je da ne poznajemo dovoljno svoju domovinu, sve njene ljepote i dobre strane. Nismo svjesni kakve sve prirodne ljepote imamo. Voda, zrak, priroda. Osim svega toga, imamo i bogastvo u ljudima. Sva mjesta u Podrinju su posebna. I sve ih treba obići i vidjeti. Koliko je Vas bilo i vidjelo Cersku?
Ja sam imao sreću da posjetim Cersku. Dosta toga sam ja čuo o Cerskoj, jer i nisu daleko Sućeska i Cerska. Što mi neko reće neki dan „ma tu je to sve iza brda“. U Cersku nisam otišao poslom, da snimim neku reportažu ili napišem priču, ali nakon posjete jednostavno imam potrebu da nešto kažem o Cerskoj i ljudima koji žive tu.
U Cersku
Poznavanje PRIRODE i društva: Jablan grad
– Lijepo mu ime…
– Vala jeste…
– Čuj, Jablan grad…
– Možeš misliti kako je izgledao kada ti jablanovi procvjetaju…
– Miriše na sve strane…
– Reci mi, kakva je razlika između jablana i bagrema…
***
Ljepota putovanja, kraćeg ili dužeg, svejedno je baš u toj neizvjesnosti, u tome da je put – put, a na putu svašta može da se dogodi. Naročito je interesantno kada ideš a nisi baš sasvim siguran gdje.
Kada tražiš a nemaš pojma šta ćeš pronaći, i hoće li… Zastaneš pa iz daleka, pomalo iz ptičije perspektive osmotriš gradove i sela u daljini. Napiješ se sa izvora pored puta…
***
Ugljevik je relativno blizu, ma blizu je on i bez relativnoga. Prođemo skretanje za Teočak, Peljave, pa skrenemo
Naša realnost: ”Maca i Zmaj” pokazuju ko smo
Zbunjena identitetom jednog naroda i njegovih osobina, kao jednine koja svoja krila polako zatvara i vraća se u fetusni položaj kako bi se zaštitio od vjetra koji konstatno puše i stvara glavobolje, odlučih da pokušam pronaći razlog nesreće koja se događa. Mi smo masa, masa koja se nalazi u zabludi, masa koja želi izlaz ali ne želi da ga vidi, pa bar i ispred nosa mu bio. Kada vas nešto boli, trudite se da nađete lijek, pronađete ga, on vam pomogne i vi sretni, zašto isto ne uradite sa situacijom u kojoj se nalazite?
Zašto ste dozvolili da vas zavaraju prostim vladanjem koje više liči na cirkus nego na smišljeni koncept?
Čovjek je društveno biće, u prirodi mu je da uspostavlja kontakt sa drugim osobama ali, mi smo prirodu uništili, zašto ne bi iskorijenili i čovjekovu?
Srbi nam se smiju moj Bošnjo, psuješ državu za koju su mnogi ginuli
Nakon što je internet portal (bportal) objavio vijest da su tamo neki policajci u Lukavcu momku iz Banovića napisali kaznu u iznosu od 150 KM zbog psovke države misleći na BiH, uslijedili su komentari odobravanja kažnjavanja, ali i oni koji negoduju.
Oni koji negoduju takmiče se i nadmeću ko će ljepše, „sočnije“ i kvalitetnije da u svom komentaru opsuje državu BiH, a u svemu prednjače oni čiji roditelji su „pobjegli“ preko granice 1992. godine, a neki i nakon rata, ali ima i onih koji svakodnevno hode tlom natopljenim krvlju onih koji živote dadoše za državu.
Pa kako bolan psuješ državu, u kojoj je Srebrenica u kojoj bijeli nišani pokazuju da se za nju ginulo, kako bolan psuješ državu u kojoj je Kalesija prvi oslobođeni grad u BiH, Tuzla u kojoj je ubijena mladost
Knjiga sedmice : Meša Đedović “Legionar”
Peti po redu roman našeg plodonosnog kalesijskog autora Meše Đedovića, pod nazivom “Legionar” oslobađa mnoge duhove prošlosti, koji su kako se čini dugo tištili Mešinu dušu i samo čekali pogodan trenutak da se pretoče na papir i u slova.
U “Legionaru” Meša vješto, i jezikom karakterističnim za ovo podneblje, prikazuje svoje viđenje ratnih zbivanja između i tokom 2 svjetska rata. Prikazane su različite vrste vojske na malom prostoru i snalažljivost, a uglavnom nesnalažljivost domicijelnog stanovništva u takvim ratnim okolnostima kada ne vjeruje brat bratu, ni komšija komšiji.
Roman je pisan kao dinamična hronika bogata događajima i likovima. Kroz priču jedne porodice, Ahmeda Pale – oca koji je ratovao u I svjetskom ratu i Muse Pale – sina,
Iskosa: Spin džihadisti
Sve što hoda na dvije noge Republikom Srpskom i ima dužu bradu, a nije četnik, sumnjivo je. Vehabije iskaču iz svakog mračnog budžaka, svako malo jače bošnjačko selo sa džamijom i džematlijama na namazu, pomno se posmatraju i analizira se njihovo djelovanje i razmišljanje, a malo-malo pa se organizira ispraćaj nekog džihadiste u redove ISIL-a uz bogatu trpezu i iće i piće.
Četnici za folklorne priredbe
Ovakvu sliku bi prosječan, manje upućen, konzument radio i televizijskih vijesti, novinskih napisa, internetskih objava ili polemičkih emisija, posebno u udarnim terminima javnih emitera, stekao nakon samo mjesec dana boravka u ovom dijelu države BiH. Osim medija, koji u redovima čekaju termine da ugoste razne (kvazi)eksperte i „poznavaoce prilika u obavještajnom sektoru“,
Kolumna: Razlika u “samo” dva slova, ili: kako je Vera postala Envera
Jučer poslije ikindije namaza zove me jedan ahbab, kaže da ima jednu konu, stariju ženu, 65 joj je godina, koju pazi i pomaže, no, ona je izrazila želju i ostavila mu u emanet, kada umre, da je ukopa kao muslimanku. A budući da nije muslimanka, već je pravoslavka i zove se Vera, on me nazvao da pita šta da radi i kako da se postavi.
Rekao sam mu da bi se neko ukopao kao musliman i da bi mu se klanjala dženaza i obavilo sve ono što dženaza podrazumijeva, taj neko treba biti musliman ili muslimanka, dakle, treba primiti islam. Onda je on meni rekao da on sada sjedi kod nje i da bi on volio da uključi zvučnik pa da to ponovo pojasnim a da i ona čuje. Uključio je zvučnik, a onda se ona lijepo i radosno javila i poselamila, zapravo, ovako je tekla naša konverzacija:
– Esselamu
Vratit će se Ibro kada žito bude zrelo
Ljeto 1937. bilo je rodno i mirisalo na pune tavane hrane.
Te godine je, od oca Ibrišima (1892-1977.), (iste godine kada i Ibrišim, je u Kumrovcu, u Hrvatskom Zagorju rođen Josip Broz), i majke Mine (1900-1978.), kao deseto od dvanestero djece, u naselju Palavre, m. z. Prnjavor rođen Hasan Šabanović.
Godinu dana ranije umro je sin Ibrišima i Mine koji se takođe zvao Hasan. Zabilježeno je tek toliko da je umro mlad. Vjerovatno zbog toga su i drugom djetetu dali isto ime. Ovaj je bio žilav, jak, nije se dao, i preživio je.
Te godine je porasla trava u njivama Šabanovića u Brkićima, bilo je dosta koševine i sijena za stoku; ali nije samo trava, posijano je dosta, još više je rodilo i bilo je puno posla oko skidanja ljetine sa njiva.
Nahranio se i fazan i zec, i srna i vjeverica.
Nekada
Kolumna: Bio jednom jedan popisivač
Daj, rekoh, da se i ja prijavim da budem makar popisivač na tom Popisu stanovništva BiH, o kojem se uveliko tih dana pričalo i pisalo. Čuo sam da se može dobro zaraditi a nije težak pos'o. Vele:„Ideš od kuće do kuće i ispituješ narod odakle je i šta je; šta radi, šta ne radi i što ne radi; koliko ima zemlje i stoke na njoj; koju je školu završio i ima li ko kakvih bolesti ili smetnji u životu.“ A đe će biti da nema?! Čim ti vidiš kako on živi, odnosno kako je samo živ a ne živi, jasno ti je da mora il’ oboliti od nečega il’ ima nešto što mu ne da da bude rahat.
U Dubnici žive Srbi, vehabije i ostali
I tako ti se ja prijavim, prime me. Prođem kroz nake časove, test dobro uradim, ispit položim. Nije bilo teško. Moglo se i prepisati ako
Vehid Jahić Senadu Aliću: “Imate li obraza?”
Otvoreno pismo predsjedniku Skupštine TK Senadu Aliću, u povodu povećanja plaća i naknada za skoro 30 posto, uputio je nekadašnji novinar Oslobođenja Vehid Jahić. Pismo donosimo u cijelosti.
„Gospodine predsjedniče!
Tituliram Vas gospodinom iz pristojnosti, iako za takvo tituliranje, ne vidim ama nikakve logike. Obraćam Vam se pismom, jer ste Vi regionalni funkcioner, koji nema vremena za pitanja običnih ljudi, pa je meni skoro nemoguće da dođem u priliku razgovarati s Vama. Na drugoj strani, regularno sam završio fakultet u Titovoj državi, možda sam prepotentan pa mislim da sam i inteligentan, a o mom znanju (obrazovanju), možda ćete nešto i primijetiti u ovom pismu.
Elem, obraćam vam se zbog Vaše nerazumne i u skladu s tim nelogične izjave RTV-u BiH u kojoj bestidno
