Priča se da su kopajući mezar pronašli kosti nekoga koji je preselio još šezdesetih, pa se malo i uznemirili jer mezar ni na koji način nije obilježen, pa je zbog toga i zaboravljeno gdje je bio.
Tu negdje, u istom, starom haremu nabasali na nišan koji im se učinio čudim, a znakovlje na njemu nisu mogli rastumačiti.
Sve su to tačkice lokalne istorije, stranice u svesci onoga što jesmo, poglavlja naših nenapisanih romana, koji nam nisu bili bog zna bitni, a ako ćemo pravo ni danas nije drugačije.
2.
Taj kraj prekriva tišina. Visoko iznad šume vija se graciozni jastrijeb, a golo drveće se hvata visina.
U obližnjoj šumi koju lokalno stanovništvo zove Šikarom sjeku drva i na ramenu nose do kuće, koja nije ni toliko blizu.
Pogeta ko upitnik, putićem ugaženim kroz snijeg
Nedjelja, nekima sasvim običan dan i dan za odmor, ali za mene radni dan i dan kada sam sebi dao „oduška“ te posjetio jednu od najstarijih džamija u BiH, džamiju na špicastoj stijeni zvanoj Kušlat u zvorničkom naselju Pahljevići. Moj rodni kraj, mjesto gdje sam se rodio, ali zbor rata tu nisam odrastao.
Sve kreće iz prvog oslobođenog grada u BiH Kalesije oko 11:00 sati, kada je po mene došao Senad Salihović po struci programer, ali u duši Bošnjak, koji voli historiju države u kojoj se rodio mnogo prije mene. U društvu sa njim je i Admir Mešić, otac dvoje djece, nezaposlen i zaljubljenik u pisanu riječ.
Dok kupujemo bureke i jogurt, snijeg počinje da pada, a mi kroz šalu se pitamo kako ćemo do Kušlata i na koji način. Na sreću pripremili smo adekvatnu obuću, ali
“Pedeset nijansi…” je new age ljubavno-erotski roman koji ruši sve moralne, estetske barijere i nudi žestok, nesvojstven i na trenutke opipljiv doživljaj ljubavnog zanosa. Ovaj svjetski bestseler govori o mladom uspješnom biznismenu, koji bi bio savršen princ iz bajke da nema u najmanju ruku upitne seksualne apetite.
Kristijan Grej (sivo) je visok, lijep, ambiciozan, sexy i onesvješćujuće zgodan muškarac čije djetinjstvo ispunjeno bolom i traumama ostavlja direktne posljedice na svaku ženu koja dođe u dodir s ovim Apolonom punim ožiljaka.
S druge strane se nalazi obična nevina studentica koja je oduvijek vodila miran, dosadan i savršen život. Onog trenutka kada se spoje ovakve dvije nepomirljive suprotnosti započinje neobično putovanje u avanture, svijet
U obližnju slastičarnicu ispunjenu dimom Meša je ušao šarajući pogledom po stolovima. Traženo lice nije našao, pa je sjeo za prvi slobodan sto. Prije ulaska je otresao snijeg sa kišobrana. Radnicu u slastičarnici je poznavao. Bila je to djevojka iz komšiluka, prijateljica njegove najstarije unuke.
– Ja ću kafu, kao i uvijek.
– Dobro, komšija.
– Je li to još dijete nisi našla posla, upitao je.
– Nažalost, nisam. A sve mi se čini da ga još dugo neću naći.
U međuvremenu se na vratima pojavio Crni. Nije imao kišobrana, pa je snijeg otresao sa odjeće. Sjeo je pored Meše. Pozdravili su se.
– Šta ćete Vi, upitala je djevojka Crnog. Naručio je čaj, a potom Mešu upitao za zdravlje njegove supruge. Supruga je dobro. I Meša je.
– Zaista,
Do sredine XX stoljeća običaji u Zukićima odvijali su se prema ustaljenim normama patrijahalnog života. Brojni običaji u cjelini pratili su život pojedinaca kao i zajednice. Običaji Bošnjaka (bosanskohercegovačkih muslimana) Zukića pa i šire vrlo bogati svojim sadržajima i ljepoti. O tome govore prikupljeni sadržaji i brojne nesabrane priče i predanja.
Bogatstvu našeg duhovnog stvaralaštva – života i običaja doprinijeli su svakako i vjerski običaji.
Pojedini društveni običaji u prošlosti imali su veliki značaj te su ljubomorno čuvani i njegovanji u duhu islamske etike i načina života. Neki od njih su se izgubili, neki su zaboravljeni, a neki su pred zaboravom.
Promjene uopće pa i u društvenim običajima bile su daleko sporije do druge polovine XX stoljeća od onih
Posveta „Za Isabel, koja zauvijek diše na mojim prsima“ poenta je čitave knjige kojom nas autor vodi na putovanje kroz život, koji teče nekim nevidljivim i nepoznatim tokovima a koji nas vode do presudnog momenta odakle je sve drugačije, odakle se sve mijenja i odakle stvari nikada neće biti kao što su bile.
U knjizi svojih života, Aleksandar Hemon nam piše o jednom životu koji živimo ali koji nailazi na prekretnice tako jake, da taj jedan život postane isparčan na dijelove. Tako na primjer dijelimo život u Sarajevu i život u Chicagu – koji nema ni trunku sličnosti sa Sarajevom, život prije i poslije rata, život prije i poslije smrti voljene osobe.
Hemonov život počinje u Sarajevu, ispunjen igrom, američkom muzikom, druženjem sa sarajevskom rajom iz komšiluka. Potom
1.
Kod nas se dokumenti mijenjaju dosta češće od vladara, pa smo svikli, i na stalnu promjenu ličnih kartica ali i na stare vladare (neka ih, nikad ne znaš kakve će beštije doći, a na ove se već sviklo. Tako nas iskustvo naučilo i ustrašilo da od lošeg gotovo u pravilu dođe još gore).
Dok tako stojim i čekam u redu sa namjerom da zamijenim osobnu, ili ti ličnu imam odličan pogled na poštanska vrata. Na vratima krupnim slovima piše VUCI. Uzalud svo pisanje, jer ko god je vratima prišao u taj satak vremena gurao je, a tamo gdje piše GURAJ ovaj bi vukao.
Haman da nam je tako sa svim ostalim, mi vučemo gdje god treba gurati i obrnuto.
2.
Moj drugar taj i taj, već neko vrijeme je u bolnici. Jedna informacija kaže da je jedva preživio. Naime, obolio je od nečega što danas
Od tri stuba vlasti koja čine državu – zakonodavne, izvršne i sudske – ovaj treći stub je najosjetljiviji, jer se njegova vitalnost ogleda u neovisnosti i odvojenosti od stranačkih i ideoloških utjecaja.
U državi se sve može poljuljati, i dovesti u pitanje, ali, kad se autoritet sudske vlasti poljulja, onda je ugroženo sve drugo. Činjenica da se potkraj 2014. godine dejtonsko pravosuđe našlo u najtežoj krizi do sada – poljuljanog autoriteta i vjerodostojnosti, posvađano na frakcije i utjecaje, bez vizije oporavka – ukazuje nam da je ugrožen sam dejtonski poredak. Za jedne bi ugroženost dejtonskog poretka mogla značiti kraj državnosti BiH, a za druge povratak u prethodno pravno stanje, u Republiku Bosnu i Hercegovinu. No, ogromnoj većini građana ne godi nikakva
U svojoj opširnoj reportaži pisac, kolumnista i novinar Nenad Veličković propisno je izvrijeđao Kalesiju i njene građane, nazivajući ih čak i „ustašama“ koji su oblačili crne uniforme kako bi ostali kući i čuvali imanja. (pročitati OVDJE)
Da je uvaženi pisac i kolumnista izašao iz kafane u kojoj se sigurno malo i zapio, sa vodičem koji o Kalesiji i njenoj historiji zna tek toliko da ispriča vic koji je inače vezan za Banoviće i okolinu. Nije se vodič sjetio da gostu ispriča i to da je Kalesija 23.maja 1992. godine postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini gdje se u većini gradova nije ni znalo da se vodi rat u BiH i da je Podrinje već porušeno i uništeno, nije se vodič sjetio da kaže da je Kalesija prva krenula u odbranu Kula Grada i Zvornika gdje je
Dragi Branko,
Ja ću na ti jer se znamo od „Ježeve kućice“ do „Gluvog baruta“.
Evo da ti javim da ćeš biti na Sajmu knjige u Beogradu, da budem precizniji, povodom 100 godina od tvog rođenja štand Republike Srpske biće ukrašen tvojim fotografijama, a mjesto za promociju knjiga zvaće „Bašta šljezove boje“ i sve to isključivo u ćirilici.
Pitaš se šta je Republika Srpska.
Branko, to ti je entitet. Znam da ne razumiješ tu riječ, ali teško je to tebi i tvojim drugovima objasniti. To se mora doživjeti i preživjeti. Danas nam kažu da je taj entitet vjekovna težnja Srba u Bosni i Hercegovini i mi svi vjerujemo da je to u našim tj. srpskim genima. Postojalo je to i kod tebe, ali mu komunizam nije dao da se ispolji i razvije.
Danas se ti i slični tebi tretiraju kao