„Košmar” je savremeni bosanskohercegovački roman autora Zlatka Topčića koji je postavio smjernice i postao svojevrsnim modelom ostalih BH romana koji zaposjedaju prošlost i budućnost stapajući ih u jednu kompleksnu emotivnu cjelinu u kojoj se iskazuje sami ID kao personifikacija čovjekovih najnižih strasti.
Naime, u vrijeme borbe za egzistencijalno očuvanje čovjek se gubi pod uticajem životinjskih nagona a kada ti nagoni preovladaju dešavaju se stvari nepojmljive razumnom i moralno osviještenom čovjeku. Topčić govori o dvojici muškaraca, i preplitanju njihovog ida, ega i superega. Adi Solak je intelektualac, novinar, kritičar, esejist, autentičan karakterističan lik o kojem saznajemo malo, jer u jeku ratnih zbivanja čovjek i prestaje biti individua već je dio
Čudna pećina na Pahljevićima, nekoliko stotina metara iznad džamije u ptičijem gnijezdu. Čuj čudna, pa sve je, moj ahbabu u Bosni zavijeno misteriom i čudima. Elem, nije ni bitno, na neka mjesta se ode da bi se otišlo. Odličan povod da se u ovim prohladnim jesenjim danima sretne sa prirodom. Svaka šetnja dobro dođe pogotovu ako je to odlazak u Podrinje…
Jutarnja kiša ne sluti na dobar i sunčan dan, ne onakav kakvom smo se nadali, ali se put ne može ni odgoditi, treba opet čekati da se sve kockice poslože, a nama se više nije odgađalo.
Hasan Paloš, Fajko Kadrić i moja malenkost, dok kiša tuče po vjetrobranskim staklima preko Crnog vrha, Zvornika, pa uz Drinu do Drinjače gdje se odvojismo ljevo uskim seoskim putem kojeg su vrijedni mještani asvaltirali, sve do na
Po čemu se poznaje dan
Od ranog jutra sunce se vuče nebom. Ovo bi mogao biti lijep dan bez kiše, ali meni ipak nešto fali. Ne znam pouzdano šta je ali nešto jeste, ima takvih dana.
Juče je umrlo nekoliko ljudi, jedan tridesetsedmogodišnjak kojeg je u rano jutro pokosilo srce neće doživjeti da vidi rađanje vlastitog djeteta. U Zenici je umro dječak, kažu nesretan slučaj, dječak pao, udario glavom i gotovo, imao 11 godina. Jahači paraglajdera nisu imali sreće pri slijetanju na sportski aerodrom, jedan poginuo, drugi teško povrijeđen, prebačen na UKC.
Mehu Seadovog ugrizao poskok, jedva preživio.
To je ono što ja znam, a ja ne znam ništa.
Četvrtak je valjda bio dan za umiranje a meni petak nema onaj veseli, razdragani miris zadnjeg radnog dana pred vikend. Nezaposlenom
U toku je izborna kampanja. Pozdravlja vas i onaj ko vas zna i onaj ko vas nikada nije vidio. Pozdravljaju najviše oni koji četiri duge godine nisu našli za shodno da vam se eventualno jave na telefon, u vrijeme kada izborne kampanje nije bilo.
Tada se neki ljudi osjete bitnima. Tada oni postaju važni, samo tada, tih mjesec dana i opet ih niko od onih sa kojima sada piju kafu neće ni pogledati. Oni su mašinerija koja glasa, oni su mali ljudi koji pomažu, svjesno ili nesvjesno da imamo ovakve parlamentarce, vijećnike, ministre. Njihovih pet minuta dođe samo u ovom periodu kada za glas nije bitno čiji je i od koga dolazi, isto je bio profesor ili penzioner, prosjak ili radnik u komunalnom, bio nezaposlen ili direktor Javne ustanove, glas je glas i on ima istu težinu.
Ostaje samo da
Gledala je kroz prozor autobusa i duboko uzdisala. Prelijepi bosanski krajolici i sjećanja zakovana u nekom prijeratnom vremenu tjerali su suze na oči. U daljini je vidjela kuću. Ispod kuće nestašnog dječaka, što kida crno grožđe sa loza koje su skoro prekrile balkon.
I orasi su padali sa stabla. Dječak ih je sakupljao. Zna da su mami potrebni za baklave. Razbijao je poneki orah na betonu. Zvuk razbijanja je odzvanjao u njenoj glavi. A dječak je još bio ispred kuće. U jednoj ruci je držao krišku namazanu kajmakom, a u drugoj eurokremom. I, po običaju, prvo je jeo onu sa eurokremom.
– Fatima, Fatima… Stigli smo. Je l’ izlaziš ovdje, pitao je vozač svoju putnicu.
Brišući suze je pogledala kroz prozor. Vidjela je mezarje i stotine bijelih nišana. Ustala je,
Knjiga „Spiralne stepenice“ je vrsta autobiografije, priča o putovanju kroz život spiralnim stepenicama, da život počinje na jednom mjestu i ide zamišljenom osom dok se naposljetku ne načini puni krug. Autorica inspiraciju za pisanje pronalazi u pjesmi T.S.Eliota, nagrađivanog engleskog pisca i to u stihovima:
Odričem se blaženog lica
I odričem se glasa
Jer nemam nade okrenuti se ponovo
Zbog toga se veselim, jer sazdati moram nešto
Čemu se veselim
Armstrongova je sa sedamnaest godina stupila u katolički samostan, koji je u to vrijeme mladim redovnicama nametao teška ograničenja. U samostanu su živjele pod strogim ukorom i pravilima koji su za cilj imali da potpuno slome duh i suzi vidike.
Izvan samostana harala je društvena, moralna, ekonomska i seksualna revolucija. Mladi
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 29. avgust 2014. gregorijanske godine, odnosno 03. Zul-ka’de 1435. hidžretske godine.
Braćo, sigurno u proteklih petnaestak dana niste mogli otvoriti niti jedan sajt, bez da vam “iskoče” desetine poznatih i nepoznatih ličnosti koje se polivaju hladnom vodom. Cijeli svijet se poliva hladnom vodom, a onda izaziva druge da isto to urade, i sve to ime humanitarne akcije u kojoj se prikupljaju sredstava za podizanje svijesti o bolesti
Interesantnog naziva, izgledom koji neće privući svakoga ali kada počne čitati pročitati će je u dahu, roman „Odlaganje: Parezija“ , autora Andreja Nikolaidisa govori o raznim temama. Počevši od priče o ubijenom popu, kojeg poredi sa sobom, priče o Markalama, Miloševićevom režimu,ali i trenutnoj političkoj situaciji Nikolaidis nudi autobiografski roman pun realizma, zdravog razuma i promišljanja ali odlomaka koje bi trebalo naučiti napamet.
Svojim osobenim stilom Nikolaidis obrađuje teme naglim skokovima u prošlost i sadašnjost, u ono što je njegovo lično i u ono što se tiče svih nas. Ti skokovi nisu poput onih što čitatelja razljute pa više ne zna šta čita ni dokle je stigao, djeluju posve prirodno i daju poseban smisao i značenje tekstu.
Autor traži od čitatelja
Postoji više razloga zašto bi svako trebao pročitati roman „Ko je zgazio gospođu mjesec“ autora Asmira Kujovića. Ti razlozi nisu što je za ovaj roman dobio najveće priznanje u BiH, godišnju nagradu Društva pisaca u BiH, ni ti što su ga smatrali najtalentiranijim piscem mlađe generacije; iako bi to mogli biti razlozi, ako marite za nagrade i priznanja.
Razlozi su sljedeći: Prvo će vam se zamantati u glavi i pitat’ ćete se „O čemu ovaj piše?“ , pa ćete nastaviti čitati iz puke znatiželje jer vas je zaintrigirao i jer je na nekin način „dirao mečku“u vama. Potom će vas navesti da zavolite sve te likove, njihove sitne nestašluke i shvatit’ ćete da se u određenom trenutku smijete na glas.
Onda će vam zavrtiti um i povesti kroz sve ljepote odrastanja,
Bio je dvadeset i prvi dan ramazana, i to petak, 19. juli 2014. godine, kad se grupa Bošnjaka iz Kalesije spremila u pohode Podrinju. Naime prije na dan, putem statusa na fejzbuku, objavljena je informacija da će se klanjati džuma-namaz u maloj drvenoj džamiji na Kušlatu.
Drevna džamija, ljepotica Podrinja, koja mami pogled svih prolaznika, koji prođu dolinom na mjestu gde se sastaju dvije prekrasne rjeke, Drinjača i Jadar. Drvena i drevna džamija, poput ptičijeg gnijezda, već stoljećima plijeni poglede prolaznika, prkosno stoji na ogromnoj stjeni nekoliko stotina metara, iznad asfaltnog puta Zvornik – Bratunac.
Narod je stoljećima prenosio legende o drvenoj ljepotici. Jedna od legendi je da su nekad davno, tu istu džamiju napravili mještani Konjević Polja i Pahljevića