Archive: Kolumna Subscribe to Kolumna
Taxi Šefket – Memoari: Dresiranjem do pameti
Ako ćemo pravo Šefketa je njegov jezik i doveo do taksija. Nemože taj da prešuti što treba reći i gotovo. Zbog toga se i dresira da prije nego li progovori izbroji do pedeset, valjda mu dođe pametna. Pokušao da odustao. Ima takvog zvjerinja koje je teško dresirati, šta god da kažeš oni po svome.
Tako je došlo do taksija, a on je valjda jedini visokoobrazovani taksista.
Kažu da su pričala dva dobra jarana. Sad jesu li bili ribari to nije sasvim jasno ali su očito imali bujnu maštu. Pa jedan kaže:
– Vidio sam da u Bijeljini tovare krastavac na kamion. Muče se, stenju, ne ide, krastavac potežak, pa su na kraju morali pozvati onaj najveći bager da ga utovari.
Sad govori onaj drugi:
-Orao ja nedavno njivu kad nešto zape u zemlji. Stanem, izađem iz traktora, sagnem se.
Zašto udaraju prvačića po ušima?
Sedam godina radio sam u školi, predavao bosanski jezik i književnost. Kad bih bio dežurni, moja zadaća, kao i svih ostalih dežurnih nastavnika, bila je da za vrijeme odmora stojim na hodniku i pazim na djecu, pratim njihovo ponašanje. Nerijetko se moglo vidjeti kako učenik sedmog ili osmog razreda, i ne znajući da ih posmatra dežurni nastavnik, prođe pored nekog prvačića i onako, iz čista mira, klepi ga po ušima, opali mu čvoku, čvrgu. Zašto je to činio? Samo zato što je jači od njega; zato što je onaj prvačić mali, slab. Zato što mu ne može uzvratiti. Onaj učenik iz sedmog ili osmog razreda prolazi i pored svojih vršnjaka iz istog razreda; njima ne udara čvoke, čvrge, njih ne klepa po ušima. Zašto? Zato što zna da će mu ovaj vratiti; zato što znao da i
Knjiga sedmice: „Monografija osnovne škole Kalesija“
Ljepša strana historije
Sama definicija monografije kaže da je to stručno, znanstveno ili esejističko djelo u kojem se iscrpno obrađuje ili prikazuje jedan problem, osoba ili pojava. U „Monografiji osnovne škole Kalesija“ autori Fahrudin Hamzić i Zlatan Paloš su na interesantan i široj publici zanimljiv način obradili i zabilježili period od osnivanja škole 1905.godine pa sve do 2012.godine.
Izbjegavši suhoparne i autorskim stavovima obilježene rečenice, postigli su jedinstvo prikupljene građe za koju sami recezenti dr.sc.Izet Šabotić i dr.sc.Sead Selimović smatraju da je obimna i da čuva od zaborava važne detalje i sjećanja na školu i njen rad.
Mnoštvo fotografija, arhivske građe kao i živa sjećanja su inkorporirane na takav način
Humanost bez granica: Zlatne ruke Tijine
Jedno je sigurno, konačna pobjeda nad mrskim nam neprijateljem mogu nam donijeti samo naši hrabri askeri iz 205.brdske brigade. Da li naši vrli borci što spremnije dočekali i savladali neprijatelja brine se i narod opštine Kalesija. Mnogo je slučajeva da narod izdašno pomaže vojskuu odjeći, obući, hrani, cigaretama i drugom.
Takav primjer humanosti i patriotizma iskazala je i Tija Mujanović, nastavnik biologije i hemije u OŠ Kalesija. Ona je unatoč teškim uvjetima života, našla sredstva i vremena da svojim rukama isplete i pokloni borcima I bataljona 205.brigade sljedeće: čarape 98 pari, rukavice 118 pari, kape 30 komada, podkape 60 kom, trake za uši 70 komada i majice 30 komada. Tija je ovaj rat osjetila u najsurovijem obliku, jer joj je poginuo bračni drug Jkaub Mujanović,
Sjećanja: Dječak ramazan i čokolada
Prođe i ovaj, drugi po redu ratni Ramazan, 1414. godine po Hidžri. Ramazan, mjesec nad mjesecima, muslimanski praznik, period duhovnog i duševnog čišćenja Muslimana, svojim dolaskom unese u muslimanske duše istinsku sreću i duševni mir, pomažući Muslimanima da u ovim teškim vremenima polože ispit odricanja, savjesti i izdržljivosti.
Mnogima je Ramazan pomogao da nađu sebe, da bar malo zaborave ratnu stvarnost u kojoj žive, međutim ima i onih koje je Ramazan podsjetiona prijeratne godine koje su proveli kod svojih kuća. Dakako, to su prograni Muslimani, muhadžiri.Mnogi su se sjetili svojih kuća koje su sada izgorjele ili porušene, sjetili su se spremanja iftara i mirisa halve, džamija koje su sada uništene i izbrisane sa lica zemlje u kojima su se molili Bogu i zahvaljivali
Knjiga sedmice: „Inferno“ – Dan Brown
Robert Langdon se po ko zna koji put hvata u koštac sa zagonetkama i simbologijom starog svijeta utkanom u nove događaje. Dobro osmišljena zagonetka se krije u poemama Danteovog „Inferna“, neprevaziđenom djelu renesansne književnosti.
Ovaj put Langdon se budi u bolničkom krevetu sa neopisivom boli ne sjećajući se kako je tu dospio. Jedino što mu je ostalo urezano u pamćenje su riječi „Traži pa ćeš naći“ dok u tajnom džepu svog kaputa pronalazi predmet neobičnog izgleda.
Prijetnja njegovom životu, Langdona i mladu doktoricu Siennu Brooks će potjerati na bijeg i jurnjavu ulicama Firence, a od nepoznatih progonitelja spasiti će ih neobično glumačko umijeće doktorice Brooks.
Tragom Danteovog „Pakla“ Langdon mora dešifrirati nove zagonetke i kodove skrivene u
Mehmed Đedović: Pored plačnog prozora
27. maj, 1976.
Bosna i Hercegovina,
okolina Vlasenice
Pred moćnim vjetrom sve u dolini je drhtalo. Povijao je vjetrina stabla i lomio grane a onda udario u snažna prsa planine i nemoćno se rasuo.
Trajalo je to natezanje dosta dugo, niko ne popušta pa se sve ponavlja iznova jednom, dvaput, stotinu puta.
Halim Seferović je sitan i nemoćan da bi podigao glavu i osmotrio borbu divova. Da ga je iko pitao ni rađao se ne bi, da je mogao birati zaobišao bi, ako se ikako može po ovakvom vremenu glavu iz kuće da promoli, ali nije.
Sirotinja rijetko radi ono što hoće, nego ono što mora i oko čega nema dvojbe.
Djeca su više gladna nego sita i valja u vodenicu odnijeti žito da se samelje kad bi iz neba vrelo kamenje padalo.
Pogeo se Halim pod teškim teretom vreće čija težina ga vuče
Ramazanska priča: Komšija Francuz i akšam u mahali
Ljetni dan peče i žeže izvlačeći preko znoja i zadnji atom snage iz insana. Mujo radi do šesnaset sati na baušteli – i posti. Po čitav dan, u nevjerici, kolege Francuzi i Portugalci maksuz ga nude pićem i hranom čudeći se da čovjek na ovakoj žegi može da izdrži bez jela i pića. Pitaju se danima, kakva je to snaga i vjera u Bosanca, da na takav način muči svoju dušu i tjelo.
Trudio se Mujo na početku da svima objašnjava, što i kako, govoreći kako je to mjesec kad insan treba da učvrsti svoj nefs, te se približi Stvoritelju svih svjetova. Trudio se i odustao, nije vrijedilo, ne bi razumjeli kad bi čitav svoj život potrošio objašnjavajući im vjeru svoju. O potrebi duše da se približi svom Stvoritelju. Odustao je i svaki put kad bi ponovo neko od kolega
Prvi teravih-namaz
Veče je i prohladno. Osjeća vjetar koji prolazi kroz njenu odjeću, a poneki dašak toplog zraka pomiluje joj abdestom umiveno lice. Krv užurbano kola njenim venama i osjeća nalete adrenalina i uzbuđenost dok joj srce ritmično poigrava. Nemirni uvojak kose vraća pod mahramu i nastavlja hod.
Svakim pređenim metrom uzbuđenje sve više raste, svakim pređenim metrom emocije iz dubine njene duše prijete da izbiju na površinu, da cikne od sreće.
Iako je noć, sreće dobro poznata ozarena lica svojih komšija kojima uzvraća selame i prema kojima osjeća toliku ljubav u ovom trenutku kao da su joj rod rođeni.
Neobičan je taj ramazanski ugođaj, zrak ljepše miriše, ljudi su ljepši, ljepše je vrijeme, ljepše su ulice. Ljepotu nađeš u pticama koje cvrkuću, u nemirnom kučetu
Kolumna: Svi su krivi, osim mene
Sasvim obično neobičan dan. Trčim danas da stignem, što bi ono rekli, „na bus“. I znam da kasnim, u sebi zvocam, svi su i sve je krivo – osim mene. Teške cipele, teška torba, studenti i ispiti, brat koji se predugo tuširao, bezbroj stvari. Nevjerovatno, koliko izgovora umjesto jednog, a i nepotrebnog – kasniš i kraj. Dva autobusa su na stanici, ljudi pričaju. Gužva je i treba samo još da „uskočim“ u dobru „13-ku“. Inače, moj najdraži broj otkako se vozim na relaciji Kalesija – Tuzla. Međutim, ne mogu proći. Sreli se dva djeda, jedan se zove Salkan, za drugog nisam ni čula. Merhabanje i rukovanje. U glavi vrtim scenarij da im proletim kroz onaj stisak, ali još imam poštovanje prema beretkama i godinama. Uh, bravo za mene zaista, i sram me bilo
