Piše: Glavni imam Enver ef. Alić
JAGMA U SLIJEĐENJU PRAVOG PUTA
Glavni vjerski izvori kazuju da su hodže i učenjaci nasljednici Allahovih poslanika. Oni, kao i Allahovi poslanici, u pravilu imaju svoje pomagače. Muhammed, a.s., imao je najboljeg pomagača u osobi Ebu Bekra. Naš imam Aldin ef. Smajić ima svoje pomagače u Džematskom odboru Sarači i čestitim džematlijama Sarača koji džamiju i džamijsku okućnicu (objekti koji pripadaju džamiji, uključivši i imamski stan) smatraju prečom od svojih kuća.To su, definitivno, njihove ramazanske odluke!
SARAČANI SU KAZALI DA ĆE BITI KAO EBU BEKR ES-SIDDIK
Uz ovaj ramazan 1438.h.godine je nastala prava jagma i planirano ponašanje ko će biti prvi sahibul-hajrat vel –
U mojoj avliji, onako na međi pokraj puta, višnja ima. Nekako je nepravilnog oblika: tanka i vitka te se otpola ukrivila u jednu stranu i nagela prema putu. Nijedne godine kao ove nije ljepše izbeharala. Svako ko prođe putem zastane, čudi se i hvali je:
“E, jest izbeharala, svaka joj čast!”
I ostale voćke su lijepo izbeharale, ali ona sa svog mjesta na kom jeste privlači svu pažnju i poglede ljudi. I tako, ko god u avliju uđe, priča kako će biti roda na njoj. A ne bi roda…
Već nekoliko dana najavljuju nevrijeme. Kažu: mraz, kiša i snijeg. Neki ljudi sa rezervom to prihvatiše, a neki se, Boga mi, zabrinuše za svoje voće i povrće. Ovi drugi su bili i u brizi i u pravu. Jutros je, u sred proljeća, snijeg pao. Težak i mokar. Plaču zaprepaštene bašte. Vidim,
Povjetarac s Vijogora donosi u krošnje ubeharalih džanarika posljednje tragove zime. Iako je sve dokle seže pogled u bujanju i beharu, april ovdje, u selima oko Srebrenice, nije garancija da ponovno neće doći snjegovi, u nevrijeme. Naprotiv, snijeg zna pasti iznenada i polovinom maja, lomeći svojom težinom grane šumskog drveća i voća, vršeći selekciju u kojoj samo najjače grane sa plodovima opstaju – stoga je voće sa ovih prostora prirodno lijepog izgleda i ukusa i nije mu potrebno ni prskanje.
Behar je u prvim toplim danima aprila na padine visokih podrinjskih planina izmamio mještane. Njive su uzorane, živice iskrčene, a poneki traktor ili, tokom zime uležali par volova, još uvijek u daljini neumorno i monotono idu s kraja na kraj njive, polažući iza sebe crne štapove
Nedavno se nađoh u društvu u kojem se vodio zanimljiv razgovor između starca i mladića. Znam ih obojicu poprilično dobro i razumijem da je generacijski jaz između njih barijera usljed koje se i konverzacija među njima svodi tek na učtive pozdrave. Ovog su puta, ipak, razmijenili nekoliko rečenica.
Šutljivi mladić i pričljivi starac
Mladić je po prirodi bio vrlo komunikativan i veseo. Barem ga ja znam takvog. Ipak, povremeno bi se začahurio u sebe i doimao se ozbiljnim i gotovo zabrinutim. U takvom stanju krenuo je i razgovor.
“Momče, što si ti tako ozbiljan?”, priupita ga Starac.
Mladić se najprije štrecnu, pa uspravi leđa. Ovome se sigurno nije nadao. Nije mu bilo do priče, pa je to odmah pokušao dati do znanja ljubopitljivom Starcu.
“Šta ću?”,
Stigao sam. Na trenutak, osjetih se odabranim. Mi smo bili oni koji su dobili priliku da pomognu, da ispruže ruku, da budu oni koji daju nadu za hiljade lica koje susrećemo na našem putu. Stotine poruka iz Bosne, lijepe želje, dove, sad su se stopile u svaki korak koji smo pravila. Zaista, Gospodar nam je dao jedinstvenu šansu. Danas u Siriji dajemo ono što smo mi u Bosni prije više dvadeset godina dobili. Nismo dobili, posuđena nam je dobrota ljudi. Kao da nam je neko rekao ‘šalji dalje’, jer naša nesreća nije jedna jedina, da je se držimo i pamtimo kao da se ništa prije i ništa poslije na dunjaluku dogoditi neće. Sirija.
Toliko puta sam vidio raskomadana tijela sirijske djece, svakog puta se opet osjećajući bespomoćnim. Ubrzo se osjećaj velike važnosti našeg
Možda bih ja i halalio, ali nemam kome! Niko ne traži oprost. Niko ne priznaje greške. A zašto je to tako? Zato što je Republika Srpska prirodni, autohtoni ambijent u kome se slobodno možeš, možda i najslobodnije na svijetu, osjećati zločincem. Vlast te štiti, ideologija te štiti, akademska zajednica neće progovoriti, mediji će šutjeti…
Opet taj 8. april. Iz godine u godinu sve upornije pokušavam da preskočim taj dan u kalendaru, ali, po pravilu, na taj datum dođem s posla kući prije vremena i preležim ga. Potpuno bolestan. Nemoćan. Beskoristan.
Sve do toga dana, te, već davne, 1992. godine, imao sam neku vjeru, nadu, zapravo očekivao sam da će iz moje generacije sudbinu nadvladati oni stihovi, koje sam kao dječak, u trećem razredu osnovne škole Grbavci, u
Došlo vrijeme praznika, a Evropa ih hvala bogu krcata. Možda si naradio sate za godišnji ili si izmamio bolovanje, za što postoji velika šansa, a vrlo je vjerovatno da si student kojem je praznik sinonim za sreću, i eto tebe odakle si i došao. Kofer, dva, nerijetko teški ko breme i unutra negdje u odjeći strpana kesa šuškavih darova za sve one kome si se obećao. I za one koji će ih cijeniti kao suha zemlja kišu, ko žedan pas lokvu. Prevališ nemilosrdni put da dođeš, pa zvjeraš na sve novo što je niklo u tvome kraju. Dočeka te obećano mjesto ispod krova u kojem si se zarekao da ćeš napustiti svoju državu i pronađeš krevet na kojem je gle, nova posteljina – tu dremneš dok ne povratiš snagu koju ti je put iscrpio i na uranku si već u metežu razgovora sa članovima
Berlin:
Dnevnik s puta
1.Još se sjećam gromoglasnih aplauza u kino sali, nakon i za vrijeme fima Partizanska eskadrila kad Naši pobijede njihove. Sad se koješta promijenilo pa je diskutabilno koji su naši, a koji njihovi. Bilo je tih aplauza prije i poslije, na taj način publika izražavala svoje oduševljenje.
Takav aplauz zna se oglasiti kada avion uspješno sleti na pistu aerodroma Dubrave. Putnici, valjda u dubokom strahu tokom leta, ali šute i trpe, ali kad pilot avion dovede do piste oglasi se aplauz, sličan onom iz kino sale, nekih godina.
Jedan je, u debelom strahu od letenja, u panici, u avionu, podviknuo: Uzmi me Bože sebi, sada kad sam ti najbliži…
Haman da mu se želja nije ostvarila.
Osoblje aviona, stjuardese prije svih, svašta dožive na letovima za i iz Bosne;
Šest sati prilično napornog hoda, usponom, od vodenice u Palavrama pa do Rimske gradine u planini Majevici.
Snijeg je dubok, ali nas to nije spriječilo da nedjelju provedemo u prirodi.
Ekipa u sastavu: Senad Bajrić, Zijo i Almir Mehmedović i moja malenkost.
Čudo je kako voda i led izvajaju neobične figure, kako snijeg promijeni ambijent kada polegne po drveću i zabijeli planinu.
Tragovi divljači se ne mogu sakriti, ima ih na sve strane.
A čak i u planini moguće je naići na domaćinsku kuću kako smo mi dočekani od strane lovaca. Počašćeni smo, kako je i red, tradicionalnim lovačkim pićem čajem, dok je ekipa sa terena javljala da su na tragu nekoj golemoj divljači…
Lovni je dan pa je šuma puna ljudi. Ponegdje se čuje i pucanj. Unutar granja nonšalantno se
Nedavno je u Tuzli, u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, Koordinacije bošnjačkih nevladinih organizacija i JU Bosanski kulturni centar, održana javna tribina “Značaj Islamske zajednice za Bošnjake”. Predavač na trbini bio je Nezim ef. Halilović, rukovodioc Ureda za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Val islamofobije iz Evrope se proteže i na Bosnu i Hercegovinu. Postalo je čak i profitabilno udarati po islamu, muslimanima i Islamskoj zajednici u BiH, reisu-l-ulemi Kavazoviću… Mnogi svoj sekularizam, svoju „intelektualnu nezavisnost“, nekakvu evropsku opredijeljenost pokazuju i dokazuju napadajući Islamsku zajednicu. Ali, imamo i muslimana koji snagu svog imana dokazuju i potvrđuju na isti način, napadima na Islamsku zajednicu.
Zbog