Archive: Kolumna Subscribe to Kolumna

Kada sam ono prvi put otišao u Petnjicu? Aha… Mislim da sam pozvan da govorim o književnom tekstu Safeta Sijarića jer to je njegov kraj pa su mu upriličili književno veče. To je kraj i Faiza Softića, meni ništa manje dragog pisca i još dražeg prijatelja. Petnjica je u Bihoru. Kada nakon Bijelog Polja, pratite put za Berane, skrenete lijevo, i onda još malo i u Petnjci ste. U jednom malom mjestu, opštini, koja se zeleni, dočekaju vas topli ljudi i osvoje za sva vremena. Zavičajne staze su kulturološka manifestacija koja se baš tu održava nekoliko godina za redom. Čitav niz kvalitetnog književnog i drugog programa. Kroz taj kraj prodefiluju ljudi koji u književnosti nešto znače. A sve to pod budnim okom i organizacijskom kreativnošću jednog nevjerovatno čovjeka,

Još manje od dva mjeseca je do lokalnih izbora. Prošao juli, prolaze sijela, rodbina ispričala sve što ima ispričati o tome kako je tamo i o tome kako je ovdje. Odigrani su fudbalski turniri, obišli svi kuće, prošla i malina, počistio svako ispred svojih vrata. Ko je tu, sad već razmišlja o spremanju djece za školu, brzo će septembar. Pustili nas na miru „svi veliki“, prošlo ono vrijeme kad smo tema, 11. juli. A naša borba i dalje traje, onako u tišini, ne može da dođe do medija, jer nećemo mnogo da kukamo, niti tuđu pomoć da tražimo. Koga zvati, kada svi već znaju. I onda se sjetim posljednjeg javljanja Nine Ćatića, 10. jula 1995. godine za Radio-televiziju Bosne i Hercegovine, kojeg kao da ni do današnjeg dana niko čuo nije: „Da li iko u svijetu može doći

Stvarno nije bitno je li Servantes boravio u starom gradu Ulcinju, ali to zvuči kao dobra,  turistička informacija. Ako i jeste i ako mu je kojim slučajem tamničenje u zidinama grada i pomoglo da napiše Don Kihot, u knjizi se to baš i ne vidi. Nije bitno je li ili nije… Bitno je da je u pitanju jedan od najstarijih gradova na jadranskog obali koji već dvadeset pet vjekova odolijeva zubu vremenu, i da ga budete li u prilici svakako treba obići. Ulcinjska džamija je u centru grada, pored samoga mora i podsjeća me na one bosanske džamije iz ranijeg vremena. Mujezinov poziv na akšam klizi glatkom površinom vode i ode do onoga mjesta gdje se spajaju more i nebo. Pored starog grada valjalo bi vidjeti i Veliku plažu (deset kilometara u komadu). Za Veliku plažu se prije svega

  Teško da je neko mogao znati prave razloge za takav nadimak. Dobio ga je u ratu, drugi ordenje i zasluge, on nadimak; i to u vrijeme kad je dobra zajebancija bila jednako važna kao i spašavanje života. Sa ponosom ga je nosao u miru, tiho i odlučno, tako tiho da se počesto nije znalo ko koga nosa. Nizak, mršav do neuhranjenosti, tamne puti, sitnih očiju, mesnata-paprikasta nosa, strašiv i foler u svakoj mogućoj prilici – pa Kobra. U ratu je to moglo, mir je donio neke druge nemani i više nikome nije bilo do zajebancije. Onako kako je Jusuf Konjić dobio zlatnog ljiljana, tako je i Kobra zaradio nadimak, čista šega da brže prođu noći na straži. Mir je Jusufu dao penziju, ne preispitujući mnogo njegovo odlikovanje, a Kobru natjerao da se snalazi kako umije. Da je

Ko nam to opet pokušava oteti 11. juli?! Vrlo je poznata činjenica da je 11. juli 2015. godine ukraden od strane srbijanskog premijera Vučića. Ukrao nam je i onaj mali djelić pažnje koji čitav svijet bar jedan dan u godini posveti Srebrenici kao sinonimu za najteže ljudske muke. Ove godine, prema brojnim komentarima koji su se mogli čuti nakon završetka dženaze, moglo se zaključiti da je bila dženaza onakva kakva treba da bude. Bez incidenata, bez većih problema u organizaciji. Nije bilo političkih govora u krugu mezarja i nisu se mogla čuti prazna obećanja svjetskih dušebrižnika, niti je bilo govora koji su ukazivali na to da neko želi „prljave ruke oprati“. Sve je išlo po planu. Organizacija je bila na vrhunskom nivou, bez većih propusta. Brojni policijski službenici

Uoči obilježavanja 21. godišnjice Srebreničkog genocida nezapamćenog i najvećeg u Evropi poslije II svjestkog rata. Nikada ne smijemo zaboraviti, ne trebamo prestati pisati i besjediti o Srebrenici. I vjerovatno nikada nećemo dostići dostojan nivo pijeteta koji žrtve zaslužuju. Kad bi se zločin u Srebrenici mogao staviti u jednu sintagmu, ona bi mogla glasiti: Srebrenički genocid. Pokucao je juli 1995. godine, mjesec mnogih neostvarenih snova, noćno zavijanje pasa je u narod uselilo nemir, ništa nije slutilo na dobro. Srebreničke lipe nisu mirisale svom ljetu, oko brda Drine pomanjala se ljetna srebrenička zora, poslednja koju će mnogi dočekati. Svanuo je utorak 11. juli 1995., nad Srebrenicom se digao crni oblak, bio je to dan tragedije, nesreće, patnje i umiranja. Kada

Haman da nam nema druge nego se pomiriti sa činjenicom da ćemo dobar komad života provesti u nekom redu čekajući da nam hladni birokrata (uglavnom nečiji sin, kćerka, snaha ili zet…) udari nekakav muhur ili ti pečat. Red koji konstantno postoji i neumoljivo traje na mjestu gdje se ovjeravaju zdrastvene knjižice u našoj maloj opštini je čisti fenomen. Nikoga nije briga što u uskom, zagušljivom hodniku do iznemoglosti stoje i čekaju, stariji ljudi, žene sa bolesnom djecom, veliko i malo, onaj kašlje, drugi ima temperaturu a birokrata iza vrata polahko i detaljno udara svoj pečat bez kojeg te neće primiti na liječenje. Čudo jedno, da ti redovi traju tolike godine i da ih niko od umnih vijećnika ili svemogućih načelnika ne može riječiti. Demagozi će vam satima

Asim Pars, odnosno Asim Paščanović iz Tojšića bivši je košarkaški reprezentativac Turske, a također i nekadašnji košarkaš tuzlanske Slobode. No, o njegovoj karijeri zaista bi se mogli pisati romani, jer je nastupao za Ülkerspor, Tofaş, Fenerbahçe, Efes Pilsen, Türk Telekom… U međuvremenu odigrao je i nekoliko sezona za moskovski Dinamo i Lokomotivu iz Rostova. No, Pars je prije nekoliko mjeseci postao i neformalni seletor mladim osobama u kalesijskom naselju Tojšići sa kojima je krenuo ne u sport u kojem je više nego odličan, već u radne akcije i uljepšavanje sredine u kojoj živi. Tako je primjera radi, organizirao akciju postavljanja ulične rasvjete u ovom naselju, nije ga bilo sramota saditi i cvijeće na centralnom šehidskom obilježju, kao i mijenjati zastave