Archive: Kolumna Subscribe to Kolumna
Večernji dnevnik iz sobe 504
Pola sata je iza ponoći dok pišem odjavu. Već smo u nedjelji.
Reflektori još uvijek obasjavaju nebo i pola Zenice. Što je pomoglo Ibri svestranom igraču vozaču iz Hotonja da vozi neko vrijeme bez upaljenih svjetala. Dok nije završio u nekoj avliji. I već sat pokusava izaći na autoput.
U sobu 504 hotela International dopire zvuk metalne konstrukcije radnika koji raščišćavaju teren i sve oko Bilinog polja.
Na drugi mobitel stižu poruke virtualnih i stvarnih projatelja Đumana i Kulovića, koji me podsjećaju na pohvale koje su javno iznosili na račun Milana Đurića. Sjetio sam se večeras i teksta Dine Mujanovića, mlađanog kolege koji je u Sanu pisao o devetnaestogodisnjaku rođenom u Tuzli.
Ja sam došao na gotovo. Ostalo mi je tek saznati da je Milan rođen u tuzlanskoj Gradini,
“Šipak” od 400 KM
Nije ovo recept za đem, ako tako zvuči. Nije ni priča „Išla baka u šipe i trefila međeda“. Ovo je jedna obična priča o čovjeku, na kojeg se može primjeniti narodna poslovica „Ne livši magarče do zelene trave“.
Tako ti je to. Baksuzluk čisti.
Kad misliš da ne može gore, odeš u Vukovije i vidiš da može. Radost i iščekivanje su vladali godinu dana. Čekao se taj sudbonosni dan, čeka se i dalje. Kad smo kod narodnih poslovica, neko će reći „Ko čeka, taj dočeka“. Tako dođosmo do šipka.
Povjerenje je nestalo, tuga vlada ovih dana. Osjećaj da smo namagarčeni. Platili smo gomilu plastike i par zahrđalih ventila „Made in China“ i radove po principu „Prijeko preče a okolo bliže“. Ostala su obećanja, koja više niko ne uzima za ozbiljno. Sav projekat
Govor mržnje: Ko je kriv, a ko odgovoran?
“Ubij četnika! Zakolji baliju! Sve bih ja njih na kolac! (LGBT populaciju) Zašto balite o genocidu kad ga nije ni bilo?! Muslimajmune! Balindžare!” samo su neki od komentara na web portalima.
Pozivi na nasilje, etnička mržnja, ksenofobija, prijetnje nacionalnim i seksualnim manjinama, sve više mjesta pronalazi na internetu, tačnije, na portalima, forumima, društvenim mrežama i stranicama medijskih kuća. Iako interakcija čitatelja i medija putem interneta može doprinijeti javnoj raspravi svjedoci smo govora mržnje koji se ispoljava u komentarima čitatelja.
Da li je zabrana komentara na web portalima dobro rješenje ili je ograničenje slobode govora? Koliko je tanka nit između slobode govora i govora mržnje?!
Nažalost, posljednjih 20 godina mi doslovno živimo u
Bosanska bahatost i „obraz“
Nešto što mi nikada nećemo imati jeste „obraz“, iz razloga što smo naučeni da može „svakako“ i da nije bitan datum dogovora, vrijeme dogovora a ni mjesto.
Našla sam se u jako lošoj situaciji kada sam angažovala majstore da dođu da mi urede nešto oko kuće, dogovorili smo se prošle sedmice, rekli su da će doći u ponedjeljak, danas je SRIJEDA a oni nisu došli.
Zvala sam ih, rečeno mi je da će 100% doći sutra, iako su mi prije toga rekli da će 100% doći danas.
Ovo je samo jedan od primjera gdje zakaže taj naš „obraz“, ovo je samo jedan od primjera zašto Bosna i Hercegovina i njeni građani nikada neće postati nešto što se zove „evropska zemlja“.
Najgore od svega jeste što takvi traže nekakve „kapare“, eto kao da je siguran taj posao, pa poslije
Pismo bošnjačkog povratnika iz RS-a Bošnjacima u ostatku BiH: Nećemo vam halaliti…
Vidimo ovih dana da se širom BiH prikupljaju sredstva kako bi se pomoglo izbjeglicama iz Sirije na njihovom putu ka zapadnoj Evropi. Ovo je i očekivano s obzirom da u BiH skoro da ne postoji stanovnik koji nije napuštao svoj dom, barem na nekoliko dana, pa tako postoji i suosjećanje sa ljudima iz Sirije koji žele spasiti svoju glavu i porodice.
Znate li da djeca u Zvorniku vec 14 dana ne pohađaju nastavu, ne pohađaju nastavu jer njihovi roditelji žele da im djeca uče svoj maternji jezik koji nosi ime bosanski jezik, suosjećate li se sa njima? Prema pisanjima medija i društvenih mreža neki malo, a većina uglavnom nimalo.
Teško se možete i suosjećati jer većina Bošnjaka ne živi u entitetu koji se zove Republika Srpska. Nikada niste osjetili kako je to kada vam u vašoj domovini
Kolumna: Snaga naših neprijatelja je u našim slabostima
O kako je moćno saznanje, ubjeđenje, vjerovanje da se sve, ipak, odvija po Božijem scenariju, Božijem određenju.
Kad gledamo sirijske izbjeglice, onako naprvu, bude nam baš teško, obuzme nas duboki pesimizam, skoro pa beznađe. A potrebno je samo prisjetiti se da se sve, ipak, odvija po Božijem scenariju, Božijem određenju.
Nisu li i prvi muslimani, na čelu sa najodabranijim čovjekom Muhammedom, a.s., morali ostaviti svoje domove i iseliti iz Mekke u Medinu. Kasnije su se vratili kao pobjednici.
Sjetimo se i sudbine bosanskih muslimana s početka agresije: milion bosanskih muslimana je što pobijeno, što poklano, silovano, protjerano, odvedeno u logor… Danas, pak, muslimani imaju svoju državu, kakvu takvu. Imamo svoje škole, svoje knjige, svoju kadetsku košarkašku reprezentaciju,
Babo moj, ljudi samo gledaju u telefone
Nije ovo jedan od smiješnih videoklipova na koji ćete naletjeti dok po ko zna koji put listate današnje novosti na facebook-u. Ovo je babo tužna istina današnjice, toliko tužna da ljudi čak i ne primijete da se nešto događa.
BH Telecom je prošle godine pokrenuo istraživanje na temu “Je li se Vaš smartphone pretvorio u ovisnost?”. Oni nisu bili jedini, mnogi su pokrenuli ovo pitanje s ciljem da se ljudima ukaže na jednu prijetnju koju su današnji ovisnici smatrali vicem, ali eto, ispostavilo se babo da to nije nikakav vic, već naša realnost.
Sve ovo ne bih pisala da se nisam našla u situacija kada sam shvatila da moje društvo drži telefone u rukama, njih petero, umjesto da razgovaraju jedno s drugim. Niko nije riječi progovorio, svi su čekali nešto i pokušali
KOMENTAR: Bezobrazluk samouništavajuće politike
Čovjek jednostavno zanijemi od količine bezobrazluka koju vlast svakim danom reprodukuje. Zapitaš se, je li moguće da smo tim istim ljudima koliko juče dali svoj glas, jer u vlast ne bi ušli bez glasova. I jednistveni su samo u jednome, daj samo meni drugi me ne interesuju, drugi neka pocrkaju.
Tako je i sa zapošljavanjem. Nema konkursa ali se na određena radna mjesta primaju kadrovi koji su nekome žene, nekome sestre, tetke, strine, ali je sigurno da nisu na to radno mjesto došli zbog svoje stručnosti.
Ova zemlja je teško bolesna a lijeka nema na vidiku. Pacijentu je kontstatovana dijagnoza ali nije data adekvatna terapija tako da je krajnji cilj sasvim jasan i što prije dođe bit će bolje.
Unutar onoga što se događa na državnom nivou, a ništa dobro se ne događa, po opštinama
Šta je Kalesiji dijaspora?
Juli i avgust su tradicionalno mjeseci kada se u Kalesiji okuplja brojna kalesijska dijaspora, rasuta od Australije do Amerike a ponajviše u zemljama Zapadne Evrope.
Iako ćete rijetko naći nekoga ko će protivrječiti činjenici da je još od sedamdesetih godina prošlog vijeka kalesijska dijaspora bila i ostala najznačajnija “privredna” grana kalesijske opštine, stiče se utisak da poslednjih godina naš odnos prema tom segmentu kalesijskog društva ni izbliza nije na zadovoljavajućem nivou. I da budemo jasni, ne mislimo ovdje samo na ekonomski dio ovog pitanja.
Da podsjetimo, krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih godina XX vijeka, sa “otvaranjem granica” bivše socijalističke države veliki broj stanovnika kalesijske opštine odlazi na “privremeni”
Priča jednog dijasporca: Vole nas dok dajemo pare, a inače smo za njih papci
Starog BMW-a, kojeg sam kupio polovnog i držao ga u garaži od prošlog ljeta i posjete domovini, jer na posao, tamo u Njemačkoj, idem isključivo vozom, a na pijacu biciklom, dobro sam izglancao. Kupio sam nove ratkape i navlake za sjedišta, tako da sam ga napucao, pa izgleda kao nov. Žena i djeca su pokupovala hrpu majica, suknji, hlača, i još nekih drangulija na rasprodaji, pa su, po kćerkinom nagovoru, pobacali plastične kese od tih jeftinih radnji, a kupljene stvari sve fino prepakovali u neke ukrasne i poskidali cijene, tako da se ne vidi koliko smo sve platili. Uzeli smo svu godišnju ušteđevinu, žena se malo uvalila i u crveno na kartici, pa smo prije dvije sedmice došli ovdje na očevinu, da se kao odmorimo, a onda, da se vratimo praznih džepova.
Ovako, moleći da mu “ime
