Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti

Jednog dana sultan Belha, Ibrahim bin Edhem sjedio je na prijestolju okružen svitom i stražarima… Odjednom se pojavi jedan čovjek i odlučnim koracima pridje do njega. Svoje oči upre u sultanove. Ibrahimovo srce zadrhta poput ptića : -O, stranče, šta želiš? Strančeve nurli usne se rastegoše ion reče: -Putnik sam, došao sam ovdje da prenoćim! Sultan Belha ga oštro pogleda i reče: -O, ovječe! Ovo je moj dvorac, a ne han!… Potraži sebi neku drugu kapiju! Čovjek nije ličio na nekog ko je odmah odustajao. Rekao je: -Ko je bio ovdje prije tebe? Sultan je odgovorio: -Moj otac! -A prije njega, a prije njega? -Moji djedovi! -Baš čudno! -Šta ti je čudno, o, stranče? -Ibrahime, ako mjesto u oje neko dolazi a drugi odlazi nije han, onda šta je? Ibrahim bin Edhem zadrhta

U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmjerno volio. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro. Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu: “Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti – dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.” Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime spominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko

Jednom davno u Šamu je živio jedan starac koji se nije miješao u narod. Bio je to čudan čovjek, a za život je zaradjivao praveći čerpić. Ime ovog starca, poput kakvog bajraka, šetalo je medju ljudima… Jednog dana, dok je bio zauzet svojim poslom, pred njim se pojavi mladić. Mlad i neiskusan, nepromišljeno mu se obrati: -O, starče!… To što radiš je zaista bijedno… Rad sa zemljom je posao prostaka… Ustani, ne gnjeti u prazno zemljano lice… Sigurno ti niko neće uskratiti jedan hljeb. Baci taj kaluf u vatru… Od sada radi na izgradnji ahiretske kuće. Što se mučiš sa nekoliko grumena? Kakvog posla ti imaš sa vodom i zemljom? I još, ptica tvoje mladosti odavno je odletjela iz kaveza, zašto posao mladih ne ostaviš njima? Starac svojim uvehlim

Jedne ljetne večeri prolazio jedan pobožan čovjek pored skupine muslimana koji su pili alkohol i zabavljali se. Vidjevši ih u tom stanju, čovjek im reče:  “Šta to radite, kako vas nije sramota i strah?” Okrenu mu se jedan čovjek iz te skupine i reče:  “A koga da nas bude sramota i strah? Zar vidiš da nema nikoga i da nas samo zvijezde na nebu vide?” –  “A šta je sa Stvoriteljem i Gospodarom ovih zvijezda? Zar ste na Njega zaboravili, zar mislite da vas On ne vidi?” – odgovori mu pobožnjak i ode, a ovaj čovjek iz ove skupine ostade zatečen, ne znavši šta će mu odgovoriti. Čovjek je ostao u svom društvu, koje  se zabavljalo i lumpovalo, ali u glavi su mu odvzanjale riječi: “A šta je sa Gospodarom zvijezda, zar ste

U nekom je seocetu nasred jedinog trga bila postavljena svjetiljka. Jedina svjetiljka koja je osvjetljavala trg! Svi su se mještani hvalili njome. Čak je načelnik tog mjesta odredio čovjeka da pazi na tu svjetiljku i da se marljivo brine za sve što je u vezi s njom. Slijepo zanesen tom svojom službom, čovjek postavi na trg, na zgodno mjesto, strelicu s natpisom koji je pokazivao i upućivao na svjetiljku. Mještani se tome počeše ludo smijati. Jedan postavi i pitanje: – Čovječe, jeste li vi stavili tu strelicu? – Da, gospodine. – Savjetovao bih vam da je sklonite. – Zašto? – Zato što svjetiljka, ako se ne vidi sama po sebi, ne služi ničemu. *** Istina. Pravoj vrlini i pravim vrijednostima nije potrebna nikakva strelica.

Jedan starac živio u jednom selu. Htio je da posadi paradajz, ali bilo je potrebno da uzore baštu, a to je za njega bio veliki napor. Njegov sin, koji je uvijek radio sa njim u bašti, sada je u zatvoru. Starac je napisao pismo sinu: “Dragi sine, mnogo sam tužan zato što ne mogu sam da posadim paradajz ove godine. Mnogo sam star i ne mogu sam da okopam baštu. Da si ti ovdje, mi bi to zajedno uradili, kao u dobra stara vremena. Voli te tvoj otac.” Nekoliko dana kasnije, otac dobija pismo od sina u kome je pisalo: “Dragi oče. Nemoj okopavati baštu. Tamo se nalaze tijela koje sam zakopao. Voli te tvoj sin.” Sljedeći dan, došla je policija i raskopala cijelu baštu tražeći zakopane leševe. Ali u bašti nije bilo ništa. Policija se izvinila starcu. Isti dan, starac je dobio

Dva su čovjeka otišla na pecanje. Jedan je bio iskusan ribolovac, a drugi nije. Svaki put kada bi iskusni ribolovac uhvatio veliku ribu, stavljao bi je u veliku kutiju sa ledom da bi je održao svježom. Kad god bi, međutim, neiskusni ribolovac uhvatio veliku ribu, on bi je vraćao nazad u vodu. Iskusni ribolovac je posmatrao taj ritual cijeli dan i na kraju dana, umoran od gledanja kako neiskusni ribolovac baca velike ribe nazad u vodu, upita ga:”Zašto stalno vraćaš nazad u vodu sve te velike ribe koje upecaš?” Neiskusni ribolovac odgovori:”Zato što imam malu tavu.” *** Ponekad smo i mi sami kao taj neiskusni ribar, odbacujemo naše velike planove, velike snove, velike poslove i velike prilike koje su nam date u životu. A samo zato što je naša tava premalena za našu ribu

Malo je ljudskih emocija koje su toliko snažno i upečatljivo usmjeravale čovjeka i trasirale mu put u razmišljanju i ponašanju kao što je to činila ljubav. Zbog ljubavi se živjelo i umiralo, mirovalo i ratovalo. Zbog nje su iz pepela nicale velike svjetske imperije a druge se rušile. Ljubav je bila inspiracija mnogim književnicima i pjesnicima da iz svojih prsa izbace i na papir ih zabilježe, najfinije misli i stihove o onima koje su voljeli i za kojima su žudjeli. Svejedno. Ni najfinija poezija nikoga nije učinila vječnim, osim figurativno. Tijela i voljenih i oni koji su ih voljeli, već odavno su istruhnula u zemlji, a ono što je zapisano ostade da svjedoči o ljudima koji su voljeli i željeli da budu voljeni. Svi mi na ovom svijetu nekoga volimo. Od djetinjstva pa do starosti