Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti

Primi kršćanin jednog muslimana u goste. Kršćanin muslimanu ponudi grožđe i musliman prihvati. Potom kršćanin ponudi vino, a musliman odbije rekavši mu: “To je haram (zabranjeno). ” Kršćanin uzvrati: “Čudni ste vi muslimani, dozvoljavate grozđe, a alkohol zabranjujete, iako je jedno proizašlo iz drugog.” Musliman odgovara: “Imaš li ti ženu? “Kršćanin potvrdi, a potom mu musliman kaže da je dovede. Zatim ga upita za kćerku. Kršćanin opet potvrdi, a musliman mu kaže da i nju dovede. Potom musliman kršćaninu kaže: “Zar ne vidiš da ti je Allah dozvolio da oženiš svoju ženu, ali ti je zabranio tvoju kćer?! Iako je jedna proizašla iz druge?!! ” Na šta kršćanin reče: “Nema drugog boga osim Allaha!”

Ovaj događaj se desio prije sto godina u jednom beduinskom mjestu u Saudijskoj Arabiji. Čovjek koji je doživio ovaj događaj zove se Ibn Džed’an. O svojoj životnoj priči on kaže:“Čim je došlo proljeće, devu koju sam imao, češće sam puštao na ispašu. Dok sam je gledao, nisam se mogao načuditi koliko je bila debela a njeno vime je „pucalo“ od mlijeka. Njeno mladunče kada bi pokušaj da joj se približi i da je doji, pomislio bi, sad će ono vime da eksplodira od velike količine mljeka. Dok sam posmatrao svoju devu i njeno mladunče iza nje, sjetio sam se svoga komšije koji je bio siromašan i koji je imao… sedmero djece. Gledajući devino mladunče kako doji mlijeko, kroz misli mi opet proletiše onih sedmero djece..“SubhanAllah, ovu devu i njeno mladunče, dat

Naš narod je, uopšte, glavni kad’ se ruši. Srušio je i Kralja, doduše tek kad je ovaj ”otišao”, srušio je i fašizam, ali nedjelju dana pre toga je već i Berlin pao, ali Bože moj, to samo pokazuje kako je naš napaćeni narod svesno i temeljno znao da ruši. A da gradi? Nego šta… Puna je domovina spomenika naše izgradnje. Suva vestačka jezera, neraspa-kovane fabrike, planinska brodogradilišta, rudnici na pesčanim ostrvima… E, j…. ga.. Pa, niko nije savrsen… Bar smo ”rušenje” izgradili do perfekcije. Jes. To nam ide…   Đorđe Balašević

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava

Pala je noć. Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem. – Kuda idemo? – upita svijeća – Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. – prošaputa čovjek. – Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! – uzvrati mala svijeća – …Iako tvoj plamen i nije tako veliki, – reče čovjek – ti svejedno nastavi da goriš…što jače možeš. A ostalo prepusti meni. I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i

“Bjelokapić” je film o  dječaku iz bjelašničkog sela Rakitnica. Ali film nije samo priča o malom dječaku, nego je više priča o prirodnim ljepotama Bjelašnice. Dječak, kojeg su prozvali bjelokapić, jer nosi tradicionalnu bjelkapu, koja je karakteristična za ovaj kraj, nam prestavlja svoju planinu, svoj zavičaj i svoje običaje. Tako hodajući sa njim prolazimo kroz Lukomir, selo na najvećoj nadmorskoj visini na Balkanu, kanjon rijeke Rakitnice, vrh Bjelašnice…  

Kad sam imao pet godina, moja majka mi je uvijek govorila da je sreća ključ uspješnog života. Kad sam krenuo u školu, pitali su me šta želim biti kad odrastem. Napisao sam “srećan”. Rekli su mi da nisam najbolje shvatio zadatak. A ja sam im rekao da oni nisu najbolje shvatili život.   Džon Lenon

Čovjek je izašao iz svoje kuće da se divi svom tek kupljenom autu. Na njegovo ogromno iznenađenje, njegov trogodišnji sin je razdragano udarao čekićem po sjajnoj farbi njegovog novog auta. Čovjek smjesta pritrča, odgurnu sina i poče od bijesa da ga tim istim čekićem udara po prstima sve dok se dječakovi prsti nisu pretvorili u mesnatu kašu. Kada se smirio i uvidio šta je napravio, hitno je odvezao dječaka u bolnicu. I iako su se doktori očajnički trudili da spasu dječakove smrskane kosti, morali su ipak na kraju da mu amputiraju prste na obje ruke. Kada se dječak probudio nakon operacije i vidio svoje zavijene patrljke, nježno i nevino reče ocu: „Tatice, izvini zbog tvoga auta.“ A zatim ga upita: “Ali kada će moji prsti opet narasti?“ Otac je ustao, otišao kući

Bio jedan car, pa došavši sa vojskom na kraj svijeta, pođe u tamni vilajet, gdje se nikada ništa ne vidi! Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostavi ondje ždrebad od kobila da bi ih kobile sa one strane pomrčine izvele! Kada su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, svi su pod nogama osjećali nekakvo sitno kamenje, a iz mraka neko povika: « Ko ovog kamenja ponese, pokajat će se, a ko i ne ponese, pokajat će se!» Neko pomisli: «Kad ću se kajati, zašto da ga nosim a neko opet pomisli: « Kad ću se već kajati, da bar vidim zašto sam se kajao!» Kad stigoše iz tamnog vilajeta, vidješe da je to bilo drago kamenje! Tada se oni koji nisu ništa ponijeli stadoše kajati što nisu, a oni što su ponijeli, stadoše se kajati što nisu ponijeli više…

U stara vremena jedan je čovjek imao više sinova.  Svi su bili dobri i lijepo odgojeni, samo je jedan bio drukčiji. Gdje god je bilo kakvog belaja tu je bio on. Ljudi su se zbog toga često žalili njegovom ocu ali dječak je uvijek okrivljivao druge i nikada nije dao reći da je on bilo šta pogriješio. Jednog dana, dok su se on  i njegov babo vraćali iz mekteba, babo ga upita: „Sine, zašto praviš probleme majci, sebi, meni i svima oko sebe? Zašto si gurnuo Adema na tintu? Upropastio si mu i odjeću i knjige! “Ali babo, rekao je on, „nisam ga ja gurnuo, nego je sam pao na tintu“ Ali sine, rekao mu je otac, kako da padne sam i to preko stolice na leđa, kad su te sva djeca vidjela da si ga ti gurnuo!? Zašto mu se nisi barem izvinuo?“ Sin i dalje ostade pri svojoj tvrdnji