Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti
Ako ne probaš, sigurno nećeš uspjeti!
U drevnoj Indiji, jedan čovek osuđen je na smrt. Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost. »Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je, »u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti.«
»Privremeno si slobodan«, rekao je kralj. »Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.«
-Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto pitali kako misli da ostvari svoje obećanje, čovek je spokojno odgovorio: »Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«
Rana nanesena riječima je jednako bolna kao i rana od noža…
Jednom bijaše jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Njegov otac mu je dao punu kesu eksera i rekao mu je da svaki put kada pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan ekser u ogradu.
Prvoga dana dječak je zakucao 37 eksera na ogradu. Tokom sledecih nekoliko mjeseci on je naučio da kontroliše svoj bijes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu.
I tako je došao dan, da tokom cijelog dana nije pobjesneo. On je rekao to svom ocu, a otac mu je kazao da svakog dana koga bude uspio da kontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju da kaže svom ocu da je isčupao sve eksere.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde i rekao: “Dobro
Krokodil je upravu, takav je svijet…
Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži.
Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci.
Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju? I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Ne zastidi se!
Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije. Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa. Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju. To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine
Dvije loše cigle, ili…
Kad smo podizali naš manastir u Australiji nismo imali para da unajmimo zidara, pa sam morao da naučim da zidam. I tako, kad sam završio svoj prvi zid, pažljivo ređajući cigle jednu na drugu, odjednom ugledah — o ne! — da sam zabrljao kod dvije.
Sve cigle stajale su u savršenoj liniji, ali dvije sam iskrivio. Izgledale su grozno. Čitav… su zid kvarile. Katastrofa!
Jako sam se zbog toga nervirao i mrzio svakoga ko bi prokomentarisao taj zid. Onda sam jednoga dana prolazio sa posjetiocem i on zastade i pogleda onaj zid.
“Baš je lijep ovaj zid”, reče nehajno.
“Gospodine”, odvratih mu iznenađen. “Jeste li možda zaboravili naočare u kolima?”
Ono što je on odgovorio potpuno je promijenilo moje gledanje na taj zid, na mene samoga i na mnoge druge dijelove mog života.
Rekao
Nije važno… Čini dobro!!!
“Poštenje i iskrenost učiniće te ranjivim. Nije važno, budi pošten i iskren!
Ono sto si godinama stvarao u času bi moglo biti razrušeno. Nije važno, stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno, pomaži im!
Daješ svetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima. Nije važno, daj najbolje od sebe!
Čovek je nerazuman, nelogičan i sebičan. Nije važno, voli ga!
Ako činis dobro, pripisatl će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno, čini dobro!
Ako ostvariš svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i prave neprijatelje. Nije važno, ostvari svoj cilj!
Dobro koje činis, sutra ce biti zaboravljeno. Nije važno, čini dobro!”
Molitva Majke Tereze
Zašto žene plaču?
Jedan dječak je upitao svoju majku: “Zasto plačeš?”
“Zato što sam žena” – odgovorila mu je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš”.
Kasnije je upitao babu: “Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što je otac znao reći.
Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Na poslijetku je upitao svoju nenu…
“Neno, zašto se žene tako lako rasplaču?”
A ona mu odgovori:
“Kad je Allah stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao joj je ramena, dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati
Pitanja na koja ne morate odgovoriti… ali ih pročitajte!
Ovo što slijedi je filozofija Charlesa Schultza, tvorca “Peanutsa” i Charlie Browna. Ne morate zaista odgovarati na pitanja. Samo pročitajte tekst do kraja i shvatit ćete poruku.
1. Nabrojite petoricu najbogatijih ljudi na svijetu.
2. Nabrojite zadnjih pet pobjednika u golfu.
3. Nabrojite imena zadnjih pet Miss Worlda.
4. Nabrojite desetero ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu.
5. Nabrojite dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina.
I, kakav je rezultat?
Stvar je u tome da malo nas pamti jučerašnje senzacije. Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom području. No, pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuća padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima.
—Evo još pitanja, da vidimo
FOTO: Stara Bosna
„A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda
Da li si siromašan ili bogat!?
Jednog dana, imućni otac je poveo svoga sina da provede noć sa jako siromašnom porodicom, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri. Mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku. Mi imamo sunčani krov, ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom. Mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom, ali oni imaju šumu.”
Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin priča.
Tada dijete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!
