Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti
Basne za djecu i odrasle: Vuk i roda
Kaže priča drevna: stari kurjak jedan
našao se gladan na veselju pravom,
pa je u žderanju bio tako vrijedan
da umalo nije sve platio glavom.
Jeo kurjak, ždrao, i kost mu se neka
zaglavi u grlu; o kakva udesa!
Namah bi osuđen da tu smrt sačeka,
kraj obilja hrane, svakojaka mesa.
Jedna roda prođe; kurjak joj, u jadu,
mahnu; ona dođe i riješi ga muka…
Roda zatim lijepo zatraži nagradu
od svog pacijenta, nesrećnoga vuka.
“Šta, nagradu veliš? – vuk će rodi na to –
Baš me nasmijavaš. Pa šta bi još htjela?
Slušaj šta ti kažem: budi srećna, zlato,
što si vrat izvukla čitav iz mog ždrijela.
Baš si nezahvalna. A sad čuj pouku:
Pazi da mi opet ne dopadneš ruku!”
Basne za djecu i odrasle: Lisica i roda
Lisica galantna pozva jednog dana
svoju priju rodu na ručak ko gosta.
Lija je tvrdica nadaleko znana,
te je sofra mala, tako reći prosta.
No, sada se vidje kuda ovo vodi,
jer lukava služi u plitkom tanjiru;
roda dugim kljunom ni mrve da zgodi,
lisica se smije i ruča na miru.
Da joj se osveti zbog prevare ove
drugi put će roda liju da pozove.
Ovoj već unaprijed voda s usta teče,
uvija se malo, naposljetku reče:
“Neću da se molim, jer pozive volim.”
Kada podne izbi, o ona već stiže,
domaćicu rodu u nebesa diže.
Je li ručak gotov, to mnogo ne mari,
jer gdje je ta lija što dobro ne vari!
No ubrzo njeni odoše računi
i kiselo lice posta pred otkrićem,
sad je red na rodu da se malo zbuni,
pa služi u sudu sa uskim grlićem.
Rodin kljun prolazi, a lisica stoji,
gleda pokunjeno,
Basne za djecu i odrasle: Gorosječa i smrt
Bijedni gorosječa, sav pokriven granjem,
pod teretom drva i ljeta takođe,
pun uzdaha, zgrbljen, gega s očajanjem
u dimljivu svoju kolibu da dođe.
Od umora više ne mogav da grede,
spusti breme, misli na život pun bijede.
Kakvo zadovoljstvo otkad je na svijetu?
Zašto obigrava čitavu planetu?
Kada nema hljeba, a nikada mira:
žena, djeca, vojska; daj poreza, bira…
kuluk, zelenaši sebičnoga lika –
sve to čini patnje galeriju slika.
“Hodi, smrti!”, viknu. Ona odmah stiže,
pita zašto zove i priđe mu bliže.
Zvao sam da breme pomogneš mi dići,
moći ćeš i poslije kud si pišla stići.”
Da. Smrt liječi boljku svaku,
al’ ostan'mo gdje je ko;
bolje pati, no u raku,
deviza je ljudska to.
Basne za djecu i odrasle: Slavuj i kobac
Jedan kradljiv kobac u susjedstvu cijelom
podiže uzbunu. Roj seoskih dječaka
gonjaše ga vikom, kamenjem i strijelom
i najzad nesrećom dopade mu šaka
slavuj, koji bješe u žbunju pod jelom.
I vjesnik proljeća za život se moli:
“Ja vam nemam mesa ni za zrno soli,
no u mome tijelu vi pjevača štujte
i božansku pjesmu, mjesto smrtnog ropca.
Tereja i zavisti mu čujte!”
“Terej? Je li jelo to kakvo za kopca?”
“Nije. To kralj bješe nad Trakijom drevnom,
gonjaše me zlošću i osvetom gnjevnom.
Pjevaću vam pjesmu što ko mehlem liječi,
pjesmu koja plijeni, jer iz duše grca.”
A na to će kobac: “Mani prazne riječi,
o muzici zboriš kad sam našte srca.”
“Ja pjevam pred carem!” “Kad te car ulovi,
on neka se divi tvojoj zvučnoj
Basne za djecu i odrasle: Lav i mušica
“Odlazi, kržljava bubo, dosadni gade!”
Tako lav jedanput
izgrdi muhu na sva usta.
A ona,
kao što prave vojskovođe rade,
rat mu objavi, muha zlatousta.
“Misliš li – reče mu – da me titula tvoja
plaši ili brine?
Poslušaj, dušo draga:
bik je jači od tebe, pa opet mu volja moja
čini šta hoće.
Takva je moja snaga!”
To reče,
pa na sav glas juriš zasvira.
Najprije zaokruži izokola,
pa mu zatim uz samo uho promaršira.
Onda se na vrat ustremi.
Malo od bola, više od bijesa,
lav zapjeni, iz očiju mu sijevaju varnice.
I urla lav do nebesa.
Skrivaju se u šumi i životinje i ptice.
Ta opšta uzbuna djelo je uporne mušice.
Nedonošče od muhe na stotinu mjesta mrcvari:
čas pecka u grbaču,
čas u gubicu,
i ništa ne mari
što lav bijesni i što mu oganj
Basne za djecu i odrasle: Konj i vuk
Prošla zima i proljeće izvuklo prvu travu.
Vuk, oronuo, jedva držeći glavu,
presamićen od umora i duge gladi
primijeti konja na livadi.
“Dobra lovina – pomisli – kad bih ga samo dobio!
Eh, što nisi ovca, već bi moj bio!
A ovako, moraću majstor lukavstva biti
da bih ga mogao pridobiti.”
Priđe mu zatim smjerno i reče, pun nade,
kako zna sve tajne ove livade,
kako uprste poznaje svaku travu
i kako njome može izliječiti i grudi i glavu
i svaku boljku. Ako konj ne želi da krije,
nestaće njegove boljke k'o da je nikad bilo nije.
A to što sam pase, odriješen, bez spute,
znak je neke bolesti ljute.
“Imam – reče konj, kad ga vuk zapita –
čir ispod zadnjeg desnog kopita.”
“Sinko – reče vuk-ljekar – od bolesti ove
nema
Znate li ko sam ja?
O meni ljudi baš mnogo i ne razmišljaju, a često me susreću. Neki me susreću haman svaki dan i to po nekoliko puta, kahvu popijemo, ispričamo se. I kad se sretnemo, nikad, ama baš nikad nismo razgovarali na ovu temu. Vala, i meni nezgodno spominjati, jer može insan pomisliti da slutim na neko zlo. Nejse, onako dok prolazim kroz grad i dok vas susrećem, i meni iskren da budem, rijetko na um padne, da neko baš od vas može kod mene sutra da završi…
Mislim da je pošteno da vam se i predstavim. Ja sam osoba koja te priprema za odlazak na drugi, bolji svijet. Da, pogodio si, ja sam onaj koji kupa mejite (mrtvace). Znam, na prvi pogled strašan posao, ali u principu nije, veoma poučan a šta sam sve vidio i doživio, bolje da ne znate. O tome možda drugi put, nego, da vam ukratko
Poučna priča: Priča o razbojniku koji je postio
Ebu Bekr Eš-Šibli pripovijeda:
„Jedne prilike, dok sam s skupinom putnika putovao prema Siriji, presrela nas je i opljačkala grupa razbojnika. Oduzeli su nam sve što smo imali i stavili pred svoga vođu. Među oduzetim blagom je bila i jedna vreća ušećerenih badema, i razbojnici su počeli da ih jedu. Međutim, njihov predvodnik im se nije pridružio. Upitah ga zašto on ne jede, kad svi ostali jedu, pa mi reče: „Postim“. Iznenadih se tome, pa ga dalje upitah: „Kako to da ti pljačkaš ljude, a pritom još i postiš?“ Odgovori mi: „Čovjek bi trebao da radi nešto što će mu vrata pokajanja ostaviti otvorenim“.
Nakon nekog vremena, vidio sam tog istog vođu razbojnika u ihramu kako tavafi oko Ka’be. Lice mu je bilo osvjetljeno nurom, a tijelo iscrpljeno od ibadeta.
Ne sudi o ljudima – priča iz života sultana Murata IV
Sultan Murat IV, sultan osmanskog carstva od 1623-1640., često je anonimno zalazio među narod i nadgledao svoju državu. Jedne večeri je osjećao nelagodu i poriv da izađe na vani. Pozvao je šefa svoje garde i izašli su.
Kada su se našli u gužvi na ulici vidjeli su čovjeka kako leži na zemlji. Sultan ga je bockao ali je već bio mrtav, a ljudi su onda krenuli svojim poslovima. Niko kao da nije mario što mrtvac leži na zemlji. Sultan, kojeg ljudi nisu prepoznali, je nastojao da sazna nešto o mrtvom muškarcu.
On upita okupljene: „Zašto ovaj čovjek leži mrtav na zemlji i zašto se čini da nikome nije stalo? Gdje je njegova porodica?“
Oni su mu odgovorili: „On je taj i taj, pijanica i bludnik!“
Sultan reče: „Zar on nije od ummeta Muhameda, s.a.v.s.? Sada mi pomozite
SNAGA NENASILJA
Dr. Arun Gandi, unuk Mahatma Gandija i osnivač ‘M.K.Gandi instituta za nenasilje’, u svom predavanju 9. juna na Univerzitetu u Portoriku, podijelio je sljedeću priču kao primjer ‘nenasilja kod roditeljstva’:
“Imao sa 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 30 kilometara izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutrašnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kina.
Jednoga dana me je moj otac zamolio da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija na šta sam ja sa radošću pristao. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan, majka mi je dala listu namirnica
