Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti

Nekada davno u Horasanu živio je bogati vladar. Zaputivši se u posjetu prijatelju trgovcu u Tbilisi, odlučio je da zanoći u podnožju planine. Bas tada začu neke čudne zvuke. Razgledajući tako, ugledao je ulaz u pećinu iza stijene pored koje je odlučio da zanoći. Pomislivši da neko razgovara, ušao je u pećinu. Unutra je vidio grupu ljudi kako se šetkaju sa knjigama u rukama, malo čitaju i međusobno razgovaraju, i drugu grupu kako zapisuju njihove riječi: “Ko ste vi i šta radite ovdje?” “Ej putniče, iz knjiga koje vidiš u našim rukama čitamo živote onih koji su suđeni jedni drugima, a druge koje vidiš zapisuju sudbine novorođenčadi i imena njihovih budućih životnih saputnika.” “Hmmmm. Mogu li vas upitati, za nekoliko dana i ja ću postati

Nasrudin hodža putovao tako jednom  sa dvojicom putnika. Putem se ona dvojica toliko umore, da su poskidali svoje ćurkove te ih  natovarili ih na Nasrudina da ih nosi. Ta dvojica bezobraznika se ne zadovoljiše samo time što su ga natovarili, već ga još počeše ismijavati i zadirkivati. Jedan od njih reče Nasrudinu: “Brate, veoma smo te zahizmetili. Halali nam jer taj tovar na tvojim leđima, to je tovar za jednog magarca.” Nasrudin mu odgovori: “Ja mislim da je ovo tovar dvojice magaraca a ne jednog!” Time ih je ušutkao, tako da su morali uzeti svaki svoj ćurak nazad.

Jednog sparnog popodneva, Nasrudin-hodža se odmarao u sjeni orahovog drveta. Poslije nekog vremena, poče razgledati oko sebe posmatrajući tikve, njihove loze i plodove oraha koji su visili u krošnji drveta ispod koga je ležao. “Nekad, zaista ne razumijem puteve Allahove! ” – brecnu se naglas – “ovako sitnim plodom poput oraha okititi ovako veličastveno drvo, dok ogromne tikve povezati onako krhkim lozama.” Taman, kad je ovo izustio, otkide se jedan orah sa grane i pogodi ga posred čela. On u to ustade, podiže ruke u dovi i povika: “Allahu dragi, oprosti mi što sam ikad posumnjao u mudrost tvog stvaranja! Ti si Sveznajući i Onaj koji divno stvara, jer gdje bi sada hudi Nasrudin bio da su tikve uistinu na drvetu rasle!“

Priča se, Nasrudin hodža je često prelazio iz Perzije u Tursku na leđima magarca. Svaki put bi na magarca nabacio ogroman zavežljaj pun svakakvih stvari, i s time prelazio iz zemlje u zemlju. Graničari su znali da Nasrudin nešto krijumčari pa bi svaki put zaustavljali i temeljito pretresali. Ali, koliko god tražili nikako da otkriju šta to Nasrudin prenosi. Kad bi ga upitali šta prenosi hodža bi se uvijek našalio: “Ma, nešto krijumčarim” Dugo nakon toga, Nasrudin se naseli u Tursku i jedne prilike ga srete jedan od onih graničara pa ga priupita: ˝Dina ti hodža, mnogo je prošlo od kako si ono prelazio preko granice, hoćeš li mi sad reći šta si ono “krijumčario” s onim magarcima. – ˝Pa magarce˝, reče hodža.

U knjizi Spas od nevolja ima jedna jako poučna hikaja o jednom mudrom čovjeku koji je bio iskušan nekom teškom nedaćom. Tom mudracu došli su prijatelji žaleći ga i izražavajući mu saučešće, a on im je kazao: “Spravio sam lijek od šest sastojaka za svoju bol.” Oni ga uputaše: “Kakav je to lijek i kakvi su to sastojci, vrli prijatelju naš?” “Prvi sastojak jeste bezuvjetno i iskreno povjerenje u Uzvišenog Allaha. Drugi je moje uvjerenje da će se sve odredjeno desiti. Treće, strpljenje je najbolje sredstvo za one koji su u tugu zapali. Četvrti, ako se ne strpim, šta da činim?! Peti, može biti i gore od ovoga u čemu sam sad. Šesti, svakog trena može doći spas i izlaz iz teške situacije. Eto, prijatelji moji, to čini moj lijek za tugu i tegobu.”

Kad je Nasrudin-hodža postao vrlo poznat po svojoj mudrosti, njegove džematlije mu kupe veliki turban kakav su nosili samo veliki Ijudi poznati po svojem znanju i pameti. Jednog jutra u njegovu džamiju dođe čovjek koji nije umio ni čitati ni pisati pa zamoli hodžu da mu pročita pismo koje biješe tog jutra dobio. Hodža pogleda pismo i vidje da je ono napisano na jednom od starih istočnjačkih jezika koje ni on nije mogao razumjeti. – Ovo ti ja ne mogu čitati – reče hodža. – Pismo je napisano jezikom koji ja ne razumijem. Kad to ču, čovjek se razljuti pa zagalami na hodžu: – Kako te nije stid da nosiš taj turban na glavi kad nisi u stanju da pročitaš ni jedno obično pismo? Hodža skide turban, pruži ga čovjeku pa reče: – Ako ti misliš da

Jednom Nasrudin hodža išao nekuda kroz selo, pa na njega naleti pas njegova komšije. Hodža, da se odbrani, potegne sjekiru, udari psa u glavu, a pas otegne repinu. Komšija ode kadiji, pa mu se potuži. Odmah dovedu Nasrudina, te mu reče kadija: – Što nisi držalicom udario psa, već sjekirom? Na što će mu Nasrudin: – Da je htio pas mene repom ujesti, i ja bih njega udario držalicom.

Nasrudin je kao dijete od sedam godina s knjigama u torbi pošao u veću školu. Srete ga ondašnji car koji se svako jutro šetao bez pratnje, da ga ne bi poznali. Car vidje po spoljašnosti dječijoj da je bistar te se upusti s njim u razgovor. – A kuda ti ideš, sinko? – U školu. – Uzmi ovaj zlatnik te kupi sebi šećerlama! – Vidjeće me otac. On će me pitati od kuda mi zlatnik, pa će me poslije tući. – Samo uzmi! Pa ako tvoj otac uspita, a ti mu kaži:  “Dao mi je car”, pa ti on neće ništa reći. – Neće mi vjerovati. – Zašto ti neće vjerovati? – Zar car ikad daje samo jedan zlatnik? Ako mi napuniš torbu zlatnicima, vjerovaće mi se. Car pohvali mudrost dječakovu, napuni mu torbu zlatnicima i pošalje ga kući.

Kad je Timur Lenk osvojio Nasrudin Hodžino selo, pozove on Nasrudina, kao najčudnijeg čovjeka u selu, kod sebe pa ga priupita: – Nasrudin-Efendija ,ti sigurno znadeš da su mnoge slavne vojskovodže ljudi zvali”Bogu mili”.”od Boga slavljeni”.”od Boga darovani” i tome slično: – Šta misliš kako bi mene zvali ? – Tebe bi sigurno zvali “Bože me sačuvaj”!

Priča se, kako je neki kadija uvijek zvao Nasrudin hodžu, da mu dođe u posjete, ali mu on nije htio nikada doći. Zato kadija jedamput nagovori svog ćatiba, da štogod naljuti hodžu, ne će li on doći, da ga tuži. Iza toga do malo vremena ugleda ćatib hodžu na pazaru, gdje nešto kupuje. Ćatib se došulja do hodže, te mu iza leđa odvali podobru ljosku, a onda tabanima vatru i pobježe. Hodža potrči za njim, ali on uteče i negdje se sakri. Sjutradan dođe hodža kadiji u mehćemu. Kad uniđe, ustade kadija prema njemu na noge govoreći mu: – Hodi, hodža, sjedi, otkada mi nijesi došao! – Ne ću sjediti, već sam došao da tužim ovoga tvoga nesretnika, – i pokaže prstom na ćatiba. – Jučer mi odvali šamar, bi gajri hak, nasred ćaršije. Na to se kadija