Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti

Prolazio Nasrudin hodza kraj bostandzijina bostana. Zapele mu lijepe dinje i karpuze za oči, pa ne mogo srcu odoliti, preskoči plot pa ih stane u torbetinu trpati. Al’ eto ti bostandzije: – More, hodža, šta radiš u mom bostanu? Nasrudin, kako prihvatio dinju da ju utrgne, okamenio se kraj nje i izbuljio oči u bostandžiju: – More, bostandžijo, vitar me donio. – Ako te je vitar donio, što držis dinju u ruci? – pita bostandžija. – Držim se da me dalje ne odnese, – veli hodža. – Ma kad se držiš da te dalje ne odnese, zašsto ih trpas u torbu? – pita opet bostandžija. – Beli, ni sam ne znam što to od straha radim – doklopi hodža.

Jednom je Nasrudin išao u Sarajevo. Blizu grada vidje neku djecu gdje se igraju. On im priđe, a oni se iskupe oko njega i zapitaju ga: – Kuda to ideš Hodža? – Evo, hoću da idem ovdje u čarsiju – odgovori im Nasrudin. – Nego znate šta , djeco, kažite vi meni šta bih ja mogao kupiti na pazaru da se sit najedem, a da ipak sačuvam novce? Jedno mu dijete odgovori: – Otići ćeš u kasapnicu, pa ćeš kupiti jednu goveđju škembu. Iz škembe pojedi ono što je unutra, a škembu operi i prodaj. Tako se možež sit najesti, a nećeš morati pare potrošiti. Kad ču Nasrudin šta mu dijete reče, pomisli: – Bogme, nema za mene bericeta u Sarajevu. Kad su djeca ovakva, ja kakvi su odrasli! I tako se brže – bolje vrne ispred Sarajeva.

Prodavao Nasrudin hodža  ulje i dodje mu susjetka udovica da kupi. Nikako da se pogode za cijenu. Poslije dugog cjenkanja hodža joj reče: – Probaj ti ovo ulje, pa ćemo se onda lahko pogoditi. Žena je, u stvari, htjela da dobije na veresiju ulje, te zato kao slučajno podsjeti hodžu na njegovo prijateljstvo s njenim mužem. – Ama, deder ti prije svega vidi kakvo je ovo ulje! – navaljivao je hodža. Žena reče: – Ne mogu da probam. Prije tri godine razboljela sam se uz Ramazan, tada nisam postila sedam dana pa ih baš sada nadoknađujem. A hodža joj onda reče: – Draga moja, kad ti nisi mogla da odužiš za tri godine svoj dug Allahu, kako ćeš se moći odužiti meni za ulje! Nema od toga posla ništa!

Nekakav mudrac cuo za Nasrudin-hodzu da ga niko ne može prevariti. Hele, i on pošao da ga nadmudri.  Dođe u gradić gdje je tada živio Nasrudin i naiđe u jednom sokaku gdje nekakav čovjek drži na leđima gotovo srušen zid. -Znaš li, zemljače, gdje je Nasrudinova kuća? – upita ovoga mudrac. -Znam ja – odvrati ovaj.- De mi ovaj zid pridrži da se ne svali, ja ću ti ga sada dovesti. -Dobro – i mudrac se odmah sagne pod zid, a ovaj ode. Drži on tako zid sat-dva-tri, dosadilo mu je,  a onoga nikad s Hodžom. Neko je tada naišao pa ga pitao zašto drži zid. Mudrac mu sve kaza. -E, moj brate! Taj što te je ostavio tu bio je glavom i bradom Nasrudin-Hodža.

Imao hodža komšiju koji je imao običaj da načulji uši preko plota i sluša šta hodža priča, a posebno bi slušao hodžu poslije namaza. A hodža k'o hodža, poslije svakog namaza rekao bi: “Ya Rabbi, podari mi 100 zlatnika, ako bude 99 neću ukabulit’!” Komšija tako jedan dan reče: “E vala ću da kušam hodžu da vidim šta će učinit”,  pa napuni u kesu 99 zlatnika i baci ih kroz prozor taman dok je hodža učio svoju dovu.  Hodža je vidio kesu, uzeo i prebrojio taman 99 zlatnika, otvorio je ruke i počeo šućurati: “Ya Rabbi šućur, Onaj koji daje 99 daće i 100”. A komšija čuvši to iziđe pred hodžu i objasnivši svoju šalu, zatraži zlato.  Hodža će njemu: “Bjež’ tamo, ovo je meni Allah podario!”  Komšija

Jednom Nasrudin hodžu zovnuše na sijelo, na kojemu je bilo mnogo uzvanica. Nasrudin se nadao da će se, kako je to bio običaj, na sijelu iznijeti štogod da se pojede, pa nije kući prije sijela ništa okusio. Sijelilo se zadugo, pričalo se mnogo, a domaćin i ne pomišlja da iznese nešto od jela. Hodža jednom zijevne, a domaćin ga upita: – Hodžefendija, od čega dolazi zijevanje? – Imaju, efendum, dva uzroka zijevanju: može se zijevati kad je čovjek gladan, a nekad se zijeva i kad je čovjek pospan.Ali, meni se još ne spava.

Prenosi se od Nafi'a da je rekao: Jedanput je Abdullah ibn Omer pozvao svoje prijatelje, među kojima sam bio i ja, i pripremio je gozbu izvan Medine. Kada smo sjeli za sofru naišao je neki čoban sa stadom ovaca. Ibn Omer ga je pozvao za sofru a on je odbio rekavši da posti. Onda je u čudu rekao:  “Zar u ovako dugom danu i na ovakvoj vrelini da postiš? Zašto sam sebe iscrpljuješ?” Čoban je odgovorio: “Da koristim slobodno vrijeme i pripremam se za Dan obračuna.” Zatim ga je ibn Omer upitao:  “A bi li mi prodao jednu ovcu da zakoljem? Platit ću ti koliko vrijedi,  i pored toga dat ću tebi mesa da pripremiš sebi za iftar.” Na to će čoban:  “Ne mogu to učiniti jer ovce nisu moje.” A Abdullah ibn Omer mu rece: “To nije nikakav

Upitana je sreća: “Gdje stanuješ?” Odgovorila je:  “U srcima zadovoljnih.” “A čime se hraniš?” “Snagom njihovog imana“, kazala je. “U čemu je tajna tvog opstanka i dugovječnosti?” “U njihovom ispravnom promišljanju i planiranju“, odgovorila je. “A kako se dolazi do tebe?” “Da čovjek zna da ga ne može zadesiti ništa osim ono što mu je Allah propisao i odredio“, rekla je. “A šta te odvaja od ljudi?” “Pohlepa nakon zadovoljstva, malodušnost nakon velikodušnosti, briga nakon radosti i sumnja nakon ubjeđenja.“

Jedan engleski novinar preduzeo je jedno zanimljivo istraživanje: Kupio je jedan hljeb i stao na ugao najprometnijih ulica raznih gradova. Prolaznicima je, međutim, postavljao samo jedno pitanje: Da li ste voljni za jedan hljeb raditi jedan puni sat? Evo šta je čuo u nekima od gradova. U Hamburgu su ga ismijali. U Njujorku ga je uhapsila policija. U Abuji (Nigerija) nekoliko se ljudi javilo da će za taj hljeb raditi tri sata. U Nju Delhiju se skupilo oko njega nekoliko stotina ljudi koji su bili voljni za taj hljeb raditi cijeli dan!!!

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca. Vidno uznemirena pozove stjuardesu. Stjuardesa: – U čemu je problem, gospođo? Bijela žena: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas! Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno. Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta: Stjuardesa: -Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi. Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi: U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti