Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti

Naiđe kroz šeher čudnovat šejh i pronese kroz čaršiju svoju dunjalučku odsutnost uvijenu u same prnje i rite. Kao da mu je i ona preko plećke prebačena pokrpana torba bila težak teret dok se pod njom onoliko pogeo, a u dnu te torbe migoljio se samo bijedan sadržaj tek koliko da simbolizira grijehe života. Prođe čaršijom ne osvrćući se na ovosvjetske privlačnosti i uputi se prema džamiji. Ostavi na sofi torbu i skrušeno uđe u džamiju pa pronađe u krajcu mjesto, zanijeti ikindijski sunet. Kada se namaz sklanjao, džemat poče da se diže, ali najednom svi zastadoše jer čudni šejh poče da uči ašere. Njegov zvonki glas i umilan mekan vrati džemat na mjesto, pa pošto se utiša svaki šum, utonu u religiozan zanos i stade se topiti u nekim nepoznatim milinama. Pošto

Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio jes vakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire »kozu«, ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamo li jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na »kozu« i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta

Živio jednom jedan vladar koji je po svom zulumu bio gori i od samog Hadžadža. Šta god da se desi u njegovoj zemlji, on bi uz pomoć špiujuna bio obaviješten o svemu. Jednog dana dođe mu jedan od njegovih ulizica i reče: -Moj sultane, jedan starac o tebi govori nevjerovatne stvari! Zulumćari su poput vatre, spaljuju mjesto na koje padnu. Hadžadžovo lice pocrveni od bijesa: -Reci šta je taj sarac rekao o meni! -Rekao je da si okrutnik, krvavi ubica i izdajnik! -Brzo, dovedite mi ga da mu dušu pošaljem u Džehennem! Ovim je okrutni sultan potpisao smrtni ferman za starca. Jedan čestiti mladić saznade za ovo i odmah otrča starcu: -O, dobri čovječe! Spašavaj se jer se igraš sa svojom glavom! Sultan je donio ferman za tvoju smrt! Starčevo lice se kao dan osvijetli… Umjesto

Ovo je priča o slijepcu i fenjeru. Dok bi izlazio noću iz svoje kuče, i išao do velikog trga na kome se nalazi bunar, gdje bi se skupljali ljudi i donosili vodu, on bi u jednoj ruci nosio ćup a u drugoj fenjer. I tako je jednom stigao do tog bunara noseći fenjer koji svijetli, i kada je došao na red, napunio je svoj ćup vodom i krenuo kući. Na putu kući susrete ga jedan čovjek, pa se začudi što će slijepcu fenjer!!! Glasno je razmišljao: “Šta će slijepcu fenjer, kakvu korist ima od toga?” Čuo ga sljepac kako šapće. Kad mu se čovjek približi, glasno ga upita: “Šta će ti fenjer?” Nasmiješi se slijepac i reče: “Kad bi imalo razmislio, ne bi me to ni pitao! Zar ne vidiš da je noć, i mrak je svuda oko nas?” Čovjek klimnu glavom i reče:

Halifa Harun er-Rešid veoma je volio da razgovara sa Behlulom, čovjekom koji je posjedovao veoma dobru dušu i sa čijeg jezika su se prosipali biseri mudrosti. Opet je jednog dana poželio da se nađe u muhabbetu sa njim. Poslao je vojnika koji ga je pozvao da dodje. Vojnik koji ode da ga pozove nadje Behlula kako spava. Odmah ga povuče za odjeću i reče mu: -Ustani, o, dobri čovječe! Traži te halifa!… Behlul lagahno otvori oči i u isto vrijeme se veoma naljuti. Htio je podučiti ove neznalice: -O, ljudi, spustili ste me sa mjesta vladara!… Kojim pravom ste ovo učinili? Njegove riječi zbuniše sve prisutne. Takodjer i halifa ne razumjede ove Behlulove riječi. Upitao ga je: -O, znalče! Sa kakvog smo te to vladarskog mjesta skinuli? Behlulove oči su se smiješile, uhvatio

Diplomirao je visokom ocjenom, bio je zadovoljan postignutim uspjehom i bio je siguran da ga čeka lijepa karijera. Jedna od najvećih firmi u njegovoj državi je raspisala konkurs za popunu određenih mjesta. Odmah je priložio potrebnu dokumentaciju te prošao prvi intervju. Završni intervju od kojeg zavisi da li će biti primljen, je razgovor sa generalnim direktorom te firme. Dok je sjedio ispred direktora i pregledao njegove dokumente, podigao je pogled prema njemu te počeo sa pitanjima.   Direktor: “Da li si tokom studiranja imao neku stipendiju?“ Mladić: “Ne, nikakvu.“ Direktor: “Da li je otac plaćao tvoje studiranje?“ Mladić: “Ne, otac mi je umro kad sam ja imao jednu godinu, moja majka me je školovala čitavo vrijeme.“ Direktor:  “A gdje je zaposlena tvoja

Jedan od sultan-Mahmudovih vezira imao je sina po imenu Muhammed.  Ovaj uljudni i odgojeni mladić obavljao je pisarske poslove na dvoru. Kada bi mu nešto trebalo, sultan-Mahmud bi mu govorio: -O, Muhammede, obavi ovaj posao! Dakle, uvijek ga je oslovljavao svojim pravim imenom… Jednog dana ponovo ga pozva radi nekog posla, ali ovom prilikom mu se obrati drugačije: -O, sine moga vezira! Mladić mjesečevog lica se odmah odazva na ovaj poziv… Međutim , srce kao da mu otrovna kandža probode: -Da li sam učinio kakvu grešku pa me sultan zbog toga nije oslovio imenom? Kada se u akšam vratio kući, objasnio je muku svom ocu veziru i rekao mu: -Moj oče! Molim te da pitaš sultana za razlog. U jednom trenutku, kada se vezir osami sa sultanom, on ga upita: -Zbog čega ga tako pozva, moj

Ovo je hikaja o dvojici mladića koji su se bavili trgovinom konja. Jednog dana ih njihovo pleme pošalje u habesistan da prodaju konje koje su uzgojili, među njima je bio jedan od velike vrijednosti. Dvojica mladića stigavši u habesistan na putu ih presretne kraljev sinovac i oduzme im najboljeg konja ne davši im nikakvu nadoknadu za njega. Dv1jica mladića ovako zabrinuta nastaviše put do jednog hana i tu prodadoše ostale konje koji su im pokrivali samo troškove a pravu zaradu su trebali uzeti na onom dragocenom konju. Ovako zabrinuti sta da rade susretoše se sa vlasnikom hana i ispričaše mu svoju sudbinu. Handžija ih posavjetova da uzmu jednog dobrog prevodioca i da odu kralju i  ispričaju šta im se desilo i daćce ih kralj primiti i nadoknaditi im štetu koju im je nanio njegov

Jednog dana je vladar (emir) poznat po zulumu pozvao nekolicinu uglednih ljudi u svojoj zemlji. Kad su se okupili, on ih je upitao: “Jesam li ja adil (pravedan) ili sam zalim (nasilnik, zulumćar)?“ “Aman, aman, emiru, svakako da ste adil…“ Pošto je dobio ovakav odgovor, vladar je pozvao džellata naredivši mu: “Odsjeci im glave!“ Narednog dana je pozvao drugu grupu i postavio im isto pitanje: “Jesam Ii ja adil ili sam zalim?“ “O emire, ti nisi ni blizu pravde. Ko bi bio veći zalim od onoga ko kaže da si ti adil?“, rekoše, ali i njima glave bijahu odsječene. Nakon što je odsjekao glave onih koji rekoše da je pravedan i onih što ga nazvaše zulumćarom, vladar odluči da pozove ulemu te zemlje i neke alime i vidi kakav će biti njihov odgovor na isto pitanje.

Nekad davno bio je jedan jak drvosječa koji je tražio posao kod prodavača drva i dobio ga je. Plata je bila jako dobra kao i uslovi za rad. Iz tog razloga je drvosječa odlučio da radi najbolje šta može. Njegov šef mu je dao sjekiru i pokazao mu područje u kojem treba da radi. Prvog dana je drvosječa oborio 18 stabala. “Čestitam”, rekao je šef. “Nastavi tako!” Vrlo motiviran nakon šefovih riječi, drvosječa je pokušao još vise šlijedećeg dana ali je oborio samo 15 stabala. Trećeg dana je radio još jače ali je oborio samo 10 stabala. Dan za danom drvosječa je obarao sve manje stabala. “Mora da gubim snagu”, pomislio je drvosječa. Otišao je šefu i izvinio se rekavši da ne razumije šta se dešava. “Kad si zadnji puta naoštrio