Archive: Zrnca mudrosti u vremenu ludosti Subscribe to Zrnca mudrosti u vremenu ludosti

Prije jedno petneast godina, mladić, veoma uspješan biznismen, vozio se gradom. Išao je prebrzo sa svojim uglančanim,  crnim,  audijem, koji bijaše tek dva mjeseca star. Prolaziše pored parka vodeći racuna da mu ne izleti pred auto neko od djece koja mu nešto pokazivaše. Nekako usput, učini mu se da vidje nešto čudno ali ne obrati puno pažnju. Prošao je autom pored djece, niko mu ništa ne pokazivaše ali jedan kamen doleti i:  Puff! Bočna crna, uglančana vrata bila su pogođena. Mladić izletje iz auta, sav zajapuren, ljut k’o nikad, pogleda u vrata s užasom. Potom pogledom potraži krivca. Vidje jednoga dječaka kako, onako poluuplašen, stoji i gleda u njega. Zaleti se prema njemu, šcepa ga za jaknu, podiže od zemlje i tresnu ga od napuknuta vrata držeci ga i dalje

Bio jedan čovjek i imao sina. Sin mu poraste za školu, ali u školu neće nikako da krene. –Neću, neću, pa neću! – plakao je. Biće-neće, na kraju otac popusti. Poraste dijete u mladića i stasa za ženidbu. Kaže sin ocu: – Daj mi para sad hoću u školu! – E, sine moj, sad je kasno. Ti treba da se sada brineš za život, a ne za školu. – Hoću, hoću, hoću – navaljivao je sin – hoću, i naći ću čovjeka koji će me naučiti svemu za tri dana. – Ne može, i ne postoji takav čovjek- odgovarao ga je otac – ljudi uče i sedamdeset godina pa nauci ne mogu da stanu na kraj. – Mogu, naći ću ga, daj mi pare! Otac na kraju pristade i dade mu pare. On krenu na put. Išao je, išao i došao do jednog grada. Ne uđje u grad već

Zabilježeno je da je mudri Sulejman a.s. upitao mrava: “Koliko jedeš godišnje?” Mrav je odgovorio: “Za godinu pojedem 3 zrna.” Onda ga je Sulejman a.s. zatvorio u jednu kutiju i stavio mu 3 zrna. Kada je prošla godinu dana Sulejman a.s. je otvorio kutiju i bio iznenađen. Vidio je da je mrav pojeo samo zrno i pol.  Upitao ga je Sulejman a.s.: “Kako to, rekao si mi da ti je potrebno 3 zrna godišnje a vidim pojeo si samo zrno i pol.” Mrav mu reče: “Kada sam bio na slobodi znao sam da me Allah neće zaboraviti s rizkom (opskrbom) a sad kad si me zatvorio u kutiju nisam bio siguran da me nećešs zaboraviti, pa sam uštedio još za jednu godinu.“

Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih – Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima. Kralj pozva svoje vezire (ministre) i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja. “Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj. “Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun. Nastavio je pričati i

Kada smo se sreli učio je ezan. ‘Pođi sa mnom u džamiju, rekao sam. Kao što znaš danas je petak trebaš  klanjati džumu namaz. ‘Ti znaš da ja ne idem u džamiju’ -reče. ‘Znam, ali baš me interesuje koji je razlog?’ ‘Šta ja znam,’ reče. ‘Možda malo utiče okolina, a i svakako izbjegavam da mi se pegla na pantalonama ne pokvari prilikom saginjanja u namazu.’ Počeh se smijati. ‘Vjerovatno se šališ’ – rekoh. ‘Zar se zbog toga odustaje od odlaska u džamiju?’ ‘Potpuno sam ozbiljan. Znaš  da mnogo vodim računa o odjeći i da mnogo volim lijepu odjeću.` I zaista je tako. Čisto i lijepo bi se nosio, na sebi bi uvijek imao nešto zelene odjeće koja bi bila ispeglana. ‘Dobro,’ rekoh. 

(Odlomak iz romana „Tuturuza i šeh Meco“, Alija Nametak) U Bagdadu, u glavnoj džamiji Azamiji, pred džumu bilo je puno svijeta, ali vaiz nije došao. Svijet se osvrtao neće li ga opaziti kako ulazi na glavna vrata, da ustane ispred njega na noge, da se razmakne i napravi mu prolaz do ćursa. Ali, nije ga bilo. Bilo je još uleme, ali njega nije bilo, a nije svakom dano da vazi. Je li bilo tako udešeno da on taj dan ne dođe pa da se zamoli učeni šejh Musaddik iz Kufe, koji je tih dana boravio u Bagdadu i upravo bio u Azamiji, da on taj dan vazi, jer je bio nadaleko znan kao učenjak i vaiz, ne znam. Kako ne bi stalnog vaiza, nekoliko hodža zamoli šejha Musaddika da im on toga dana provazi. On se malo nećkao, ali ga zamoliše da im barem ispriča o čemu se u posljednie vrijeme

Halifa Endelusa, Hakem, poželio je da izgradi jedan veličanstveni dvorac sa prekrasnim baščama u kojima će rasti najljepše cvijeće ovoga svijeta… Želio je da to bude mjesto za koje će se govoriti da je mjesto radosti… On je to želio, ali insanu se ne daje sve što zaželi… Čak i da se radi o halifi, ne može posjedovati baš sve. On naredi izgradnju, a bastovani, bez njegovog znanja, pripojise jedno parče zemlje koje je pripadalo nekoj udovici… Žena ranjene duše zapomagala je na sve strane : -Kome da se požalim? Medjutim, baštovani su ostajali gluhi na njene žalbe, već joj staviše nešto novca u ruke i rekoše joj: -Uzmi ovo i gubi se sa očiju! Srce ove jadne žene kao da iscijepa otrovna kandža. Nikako nije mogla da se pomiri sa ovom nepravdom. Jednog

Jedan čovjek želio je da mu svako ukazuje poštovanje, te je zbog toga počeo nositi kavuk, kapu na kojoj se namotavala čalma. Što bi kavuk izgledao veći, to bi značilo da je ta osoba cijenjenija u narodu… Zbog toga je počeo tražiti rješenje kojim bi uvećao svoj saruk. Unutar saruka napunio je parčad tkanine i to toliko da su oni što su ga vidjeli mislili da je obavio cio aršin tkanine… Jednog dana išao je putem. Izdaleka ga primjeti jedan lopov i sakri se iza ćoška. Kada se čovjek ukaza tačno naspram njega, kao sokol se obruši, zgrabi saruk i poče bježati… Vlasnik saruka viknu za njim: -O, čovječe! Odmotaj saruk, odmotaj ga i tako odnesi! Lopov je trčeći počeo odmotavati… Šta je vidio? Zar unutrašnjost saruka nije bila ispunjena parčićima

Bio jednom jedan čovjek koji je usnio da ga goni neki lav. Čovjek dotrča do drveta, pope se na njega i sjede na jednu granu. Onda pogleda prema dolje i vidje da je lav još uvijek tu, da ga čeka. Čovjek se onda okrenu i pogleda na stranu, na mjesto gdje se grana na kojoj je sjedio spaja sa stablom i ugleda dva pacova kako se kreću kružeći i kako glođu granu. Jedan miš je bio crn, a drugi bijel. Grana će ubrzo pasti na zemlju. Užasnuti čovjek potom opet pogleda prema dolje i shvati da se pojavila i velika crna zmija i smjestila se taman ispod njega. Zmija otvori svoja usta tačno ispod čovjeka, tako da bi taman u njih mogao pasti. Onda se čovjek osvrnu oko sebe da potraži nešto za šta bi se mogao uhvatiti. Tad ugleda drugu granu i na njoj pčelinju saću. S nje su cijedile

U jednoj zemlji koja bijaše u ratu, vladao je strašan i okrutan kralj. S ratnim zarobljenicima postupao je ovako: …Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca, a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika. Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im: “Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“ Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela. Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara: Šta je iza ovih strašnih vrata? “Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj. Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti