Kada sam izašao, mrtvi su bili prekriveni. Ja nisam uopće vidio da je brat tu. Mislio sam da je najvjerovatnije otišao, sakrio se. Otišao sam do majke i tješio nju. Govorio sam: “Nije on tu, otišao je negdje, doći će“

Suze u Huseinovim očima i ruka spuštena na mezar na Slanoj Banji. Dodiruje i gleda sliku na mezaru i pažljivo uklanja grančice koje je vjetar donio s okolnog drveća.

-Vidi ga, isti svoj braco – govori nam Husein, dok desnom rukom prelazi preko slike iznad koje piše Hasan Hrustanović.

I jeste isti svoj braco. Isti Husein. Zvornički blizanci, zauvijek rastavljeni 25. maja 1995. godine, na najtužnijem mjestu u Tuzli. Na Kapiji.

Susret na Korzu

Naviru sjećanja, naviru i suze, a Husein se prisjeća svakog detalja ispisanog u najtežem danu u njegovom životu. Tada je, izgovara teško, izgubio 25-godišnjeg brata, ali je 25. majska noć odnijela i dio njega. Od tada je i on drugi čovjek.

-Nakon što smo protjerani iz Križevića kod Zvornika, stanovali smo u centru Tuzle. Brat blizanac i ja smo bili u 1. muslimanskoj brigadi u Kladnju. Brat je, noć prije, molio komandira da ga pusti, da se u Tuzli nađe sa djevojkom Šemsom – priča nam Husein, koji je prvi put, 21 godinu nakon zločina, odlučio ovu tragičnu i potresnu priču podijeliti sa našim čitaocima.

Sjeća se da je njegov braco upoznao 20-godišnju Šemsu iz Gradačca nekoliko dana prije, te da su se dogovorili da će se sastati na tuzlanskom šetalištu Korzu 25. maja navečer. Čučnuo je pored mezara, te nastavio nam pričati.

-Ona je pitala da li mogu doći i njene drugarice, a on je rekao da mogu. Sve sam to slušao. Oni su se dogovorili da se vide oko 20 sati ili 20 i 30 – prisjeća se Husein.

I on je bio na Korzu. Sjeća se kada je na tuzlanskom šetalištu te noći vidio Šemsu. Kretala se prema njemu zajedno sa njene dvije drugarice.

-One su mislile da sam ja Hasan, jer smo bili isti. Nije nas mogla razlikovati. Ja sam samo rekao:’ Nisam to ja, to mi je brat.’ One su se nasmijale. Brat je išao od butika, a one su išle od kina Centar. I ne znam da li su se uspjeli pozdraviti – priča nam Husein.

Tada je, prisjeća se, na Korzu bio sa prijateljem iz Zvornika, koji ga je uhvatio za ruku i kazao da sjednu u baštu kod Kapije. Husein ga je ubjeđivao da uđu unutra. Ovo ubjeđivanje, ispostavit će se ubrzo, vjerovatno im je spasilo živote.

-On je rekao da neće. Ja sam ušao unutra, a on je krenuo za mnom. U tom trenutku sam čuo jaku eksploziju. Bio sam 10-12 metara udaljen. Čuo sam kako narod govori “upomoć”. Narod je padao oko mene. Vidio sam djevojku koja je vrištala, bila je ranjena. Mene je detonacija oborila. Mene je spasio zid – prepričava nam Husein dramatične događaje nastale te noći.

Nakon što je ustao, pobjegao je na sprat objekta u kojem se nalazio. Čuo je jauke. Potom, počela su dolaziti vozila, koja su ranjene vozila u bolnicu.

-Kada sam izašao, mrtvi su bili prekriveni. Ja nisam uopće vidio da je brat tu. Mislio sam da je najvjerovatnije otišao, sakrio se. Otišao sam do majke i tješio nju. Govorio sam: ‘Nije on tu, otišao je negdje, doći će'…Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve sam imao manje nade. Brat nije došao – govori nam Husein.
Nakon što je u centru grada sreo poznanika, koji se u tom trenutku vratio iz tuzlanske bolnice Gradine, saznao je da njegov brat nije živ. U bolnici je saznao da je Hasana pogodio geler u predjelu obraza, te da mu je presječena glavna arterija.

Tuzlanska rana

-Doktorica je kazala:'Da je bio na stolu, ne bi mogao ostati živ.’ Otišao sam gore i vidio ga. To mi je bio najteži trenutak u životu. Tada je nestao i dio mene – govori nam Husein.

Sutradan, u tuzlanskoj bolnici je prepoznao i Hasanovu djevojku Šemsu, i njene dvije drugarice. I one su poginule na tuzlanskoj Kapiji, a po želji porodice, ukopane u rodnom mjestu.

Huseinu je najbolniji maj ostao vječno urezan u sjećanje. Krajem tog mjeseca 1995. godine su dobili obavijest od načelnika da će ukop žrtava sa Kapije biti obavljen u četiri sata ujutro na Slanoj Banji. Cvrkut ptica tog majskog jutra još uvijek pamti.

Cvrkut ptica koji mu danas budi sjećanja na najveći bol u životu. Bol koji je nastao na najvećoj tuzlanskoj rani i koji nikada neće nestati.

Ubijena 71 osoba, Đukić na slobodi

Na tuzlanskom šetalištu Korzo, na Kapiji, 25. maja, od agresorske granate ispaljene u 20 sati i 55 minuta, sa zločinačkih položaja na Ozrenu, smrtno je stradala 71 mlada osoba, dok je njih oko 240 ranjeno.

Te noći, monstrumi s Ozrena, ubili su Asima, Savu, Jelenu, Selmu, Dijanu, Edina, Vesnu, Vanju, Raziju, Amira, Suzanu… Najmlađa žrtva je bio dvoipogodišnji tuzlanski mališan Sandro Kalesić.

Za ovaj zločin je pred Sudom Bosne i Hercegovine, pravosnažno osuđen Novak Đukić, komandant taktičke grupe Ozren vojske RS-a. On je osuđen na 20 godina zatvora. Đukić se trenutno nalazi u Srbiji, državi koja ga ne želi izručiti našoj zemlji, kako bi izdržavao višegodišnju kaznu.

Iz Srbije i RS-a godinama raznim lažima i podvalama pokušavaju osporiti ovaj zločin, te negirati ubijanje tuzlanske omladine.

Sandro bi bio fudbaler

Najmlađa žrtva bio je dvoipogodišnji Sandro Kalesić, dječak kojeg je geler pogodio u srce dok je sjedio s roditeljima u jednom kafiću. Prema kazivanju njegovog oca Dine Kalesića, Sandro je volio fudbal i roditelji bi ga vjerovatno podržavali u tome da postane fudbaler.

Želja im je bila da jednog dana igra za Hajduk. Tog 25. maja granata s Ozrena zauvijek je uništila njihove snove, a smijeh malog Sandra više nije ispunjavao kuću njegovih roditelja, Dine i Irene. Ostala je neizbrisiva bol.
Piše: Samir Karić
FAKTOR.ba