NEON Televizija - ntv@neon.ba - Redakcija: +387 62 33 00 95 - Marketing: +387 62 33 00 94

U rubrici “ISKRENO o…” donosimo vam intervju sa Sarom Sabri

... | 10. Novembra 2018.
18:47
Kalesija Online

U rubrici „ISKRENO o…“ donosimo vam intervju sa poznatom bosanskohercegovačkom spisateljicom Sarom Sabri.

Suočivši se i sama sa bračnim i odgojnim problemima, željela je pronaći štivo koje je pristupačno, primjenljivo, blisko čitaocu, sa više realnosti. Kako nije mogla pronaći književno djelo koje će joj pomoći u riješavanju njenih problema, zašiljila je pero i napisala svoju prvu knjigu, na oduševljenje mnogih žena. Nakon prve napisane knjige uslijedilo je trinaest naslova Šaputanja, ali je i autorica dvije zbirke dječije poezije.

Za rubriku “ISKRENO o…” Sara nam je otkrila kako je nastala prva knjiga, gdje pronalazi inspiraciju, kako se suočiti sa problemima današnjice, uspomenu iz djetinjstva, ali i da li će uskoro svoje čitaoce obradovati sa još jednom knjigom.

Kada ste se počeli baviti književnim radom i odakle ljubav prema pisanoj riječi?

To vjerovatno kod svih krene s nekim predispozicijama ka pisanju iz djetinjstva. Ja sam kao dijete podsticana da puno čitam. Preko raspusta bih svu planiranu lektiru za narednu školsku godinu iščitala, to je bila obaveza sve nas troje djece, roditelji su to od nas očekivali i to se jednostavno moralo. Hvala im. Usput bismo i prepričali u svojim sveskama za lektiru sve da bi nam na časovima sjećanje bilo friško. I kasnije sam puno čitala jer je to onda fakultet zahtijevao. Studirala sam jezik i književnost paralelno sa diplomatijom i međunarodnim odnosima. Iz samo po jednog predmeta iz književnosti imali smo i po 40 obaveznih djela koja smo morali pročitati. A onda sam se zaposlila i već 12 godina sam tu u kolektivu jedne renomirane izdavačke kuće kao urednik i lektor, pa mi sada čitanje i posao.

Ne može se pisati, a posebno ne dobro pisati, ako se prethodno niste dobro načitali. S tim bismo morali biti načisto. Međutim, ono što ja pišem, zapravo – osim zbirke poezije „Šapat ženske suze“ i dvije zbirke dječije poezije – i nije književnost. Moje pisanje su više neka sociološko-psihološka edukativna bismo rekli promišljanja o životu, odgoju, braku, odnosima među ljudima i imaju jako malo dodirnih tačaka sa književnošću, iako me često na nastupima i promocijama najavljuju kao književnicu.

Da li su knjige nastale iz Vaše potrebe za jednim takvim štivom ili potrebe Vaših prijatelja, saradnika da iz drugog ugla sagledaju svakodnevnicu i riješe porodične probleme?

Apsolutno. Prvenstveno iz moje takve potrebe, pa onda i šire. Rekla bih da sam se, kao urednik i lektor naročito, načitala svega. Nekada to budu i jako dosadne knjige, knjige koje su kompilacija svega, svačega i svačijeg. Knjige sa redom definicija, redom ajeta i hadisa, ali nekako sročeno daleko od čitaoca, od njegovog poimanja, od toga da se pronađe u onom što pročita pa će tako lakše i pouku izvući.

Poželjela sam, i sama se suočivši i sa bračnim i odgojnim problemima, štivo koje je pristupačno, primjenljivo, blisko čitaocu, sa više realnosti. Nisam na to nailazila, ili ga je jako malo, pa sam onda zašiljila pero i rekla  – a zašto ja to ne bih napisala? Opet, mogu reći i bojažljivo, onako iza pseudonima, jer dirati u neke teme koje su za naša društva još uvijek tabu, ulaziti u intimu dva bića, nije baš zahvalno. Dirati ljude u ono što ih boli, u probleme za koje će radije drugog okriviti nego preuzeti dio odgovornosti, nije baš zabavno. Međutim, poželjela sam, iz neke svoje unutarnje, rekla bih i vjerničke potrebe, da budem ona koja vuče za rukav, mijenja, provocira, tjera na suze pa na smijeh, ustvari – budi ljude na promjenu, na bolje.

Nakon prve knjige da li ste slutili da ćete napisati još knjiga i gdje pronalazite inspiraciju?

Ne. Mislila sam  – OK. Knjiga je gotova. Dat ću je na recenziju da je pogleda desetak ljudi stručnih u oblasti islamskih, socioloških i psiholoških nauka, da mi daju svoje sugestije, prijedloge, pristanak da to vrijedi objaviti i to je to. Od mene dosta. I tako je bilo. Međutim, nakon prvih par promocija žene su počele interakciju sa mnom, počele su da se otvaraju, da mi pišu meilove, poruke, da mi pričaju svoje probleme kao nekome ko ih konačno razumije. To je onda pokrenulo lavinu u meni. Od te prve, evo trinaest naslova je Šaputanja i Bog zna koliko će ih još biti.

Koliko se današnja književnost razlikuje od one iz Vašeg djetinjstva?    

Današnja književnost se itekako razlikuje od one koju sam kao dijete čitala, a i kasnije. No, rastemo. Ja to shvatam kao rast, preobražaj čovječanstva. Danas imamo ekspanziju pisane riječi bez književne kritike. Jedinakritika, pohvala, recenzija su sami čitaoci – baš oni sa društvenih mreža. Ovo je vrijeme tog medija, vrijeme takvog načina pisanja, objavljivanja…

Koliko djetinjstvo može biti izvor inspiracije za književnike, jer na društvenim mrežama možemo primijetiti da suv Vam djeca često inspiracija?

Kada pišem o djeci pišem kao majka, prvenstveno, nekako rekla bih edukativno. Tako pišem danas. “Juče” sam pisala kao majka odvojena od svoje djece, čeznutljivo, bolno, krvavo. Dobra poezija, ona koja nas prodrma i ostavi utisak na nas je ona koja je prožeta vlastitom da li ljubavlju, da li patnjom, da li čežnjom, da li radošću, ali definitivno koliko dobro uspijemo u riječi udahnuti emociju, toliko smo uspjeli kao poeta. Svaka druga vrsta pisanja je “pisanje radi pisanja”, a spada u kategorijuonog “pročitaj, razmuti i prospi”. Čitaoci to najboljeosjećaju.

Vaše knjige namijenjene su ženama koje često traže savjete. Koliko su ženama u današnje vrijeme potrebni savjeti, griješe li u nekim svojim odlukama i postupcima?

Savjeti nam uvijek trebaju. Baš uvijek. I često griješimo. Jako često. To nije ništa novo. Svi gazimo svojim nogama neki novi, na mane poznat, svoj put. Nemoguće je da ne pogriješimo. I treba da griješimo, ne bismo drugačije ni mogli.

Da li neki Vaši savjeti i knjige pomogli da sačuvaju brak i poprave porodične odnose?

To je moj najveći moralni podupirač – saznanje da je mnogo brakova koji su bili na klimavim nogama ili na ivici do razvoda spašeni, popravili se, uznapredovali nakon čitanja mojih knjiga.

Nakon knjige “Šapućem ti kao žena ženi”, nastala je knjiga “Šapućem ti kao žena mužu”, namjenjena muškarcima, koliko su muškarci otvoreni da pričaju o problemima i traže li savjete?

Za šest godina mog aktivnog pisanja i interakcije sa ženama putem mojih predavanja, korespodencije meilovima i sl.skoro nikada mi se nisu javili muškarci. Tek u posljednjih nekoliko mjeseci dobila sam nekoliko poruka od muškaraca koji su ispričali svoje priče, svoje probleme i zatražili mišljenje. Žene se inače često žale da njihovi muževi nisu za to da se obrate bilo kome ili bilo kojoj instituciji kada je to posredovanje u rješavanju bračnih problema u pitanju. Što je još gore, kada i same požele otvoren razgovor sa njima o problem koji opterećuje njihov brak, naročito kada se radi o intimnim stvarima, muškarci se povlače, izbjegavaju razgovor, negiraju i sl.što je prva stepenica ka udaljavanju jedno od drugoga a nikako ka rješavanju problema i unapređenja odnosa.

Na čemu se temelji uspješan brak?

Na razumijevanju, poštovanju, ljubavi, toleranciji, saosjećanju, povjerenju, podupiranju u realizaciji snova jedno drugoga, podizanju samopouzdanja jedno drugome, poštovanju i nemijenjanju karaktera jedno drugome.

Nekada su brakovi bili zasnovani na poštovanju, razumijevanju, uvažavanju mišljenja, danas je situacija drugačija. Supružnici nisu spremni pričati o problemu i sitnicu pretvore u ozbiljan problem. 

Ozbiljni problemi i počnu sa sitnicama. Ili sitnica bude samo okidač da se pokrene ona lavina problema koje smo zavlačili pod tepih a bježali od blagovremenog rješavanja. Manjak poštovanja, razumijevanja, uvažavanja kod današnjeg svijeta je uopće primjetljiv. Podigli smo, asli, takve generacije: prilično egoistične, samoljubive, koje misle samo o svojim potrebama, pravima, osjećanjima. Koje uveličavaju svaku svoju žrtvu ili davanje za brak, koji očekuju da ih neko učini sretnima bez vlastitog učešća u ostvarivanju obostrane sreće. To smo mi, roditelji, podigli. Bojim se da dolaze još egoističnije generacije. No, vidjet ćemo.

U današnjem vremenu teško je biti roditelj i dijete izvesti na pravi put. Na koji način odgojiti dijete u vaspitanu, moralnu osobu, lijepe naravi? 

Na način da ulažete u sebe, svoj doodgoj. Poslanik a.s. je rekao da se majka (roditelj) vaspitava 20 godina prije rođenja. Dakle, poenta je na vaspitanju samog roditelja. Neodgojeni ne može podići odgojeno. Dijete se odgaja mnogo više gledanjem u roditelja nego pukim slušanjem instrukcija kako valja a kako ne. Bojim se da naša djeca u nama samima imaju slabe uzore, slabe uzore i u nastavnicima, u vršnjacima. Svi idemo ka zadovoljavanju potreba, tjelesnih mahom, a dušu, duh, unutrašnjost ugušimo na tom putu.

Kako biti dobar roditelj i kada počinje odgoj djeteta? 

Roditeljstvo, odnosno vaspitanje, počinje još dok nam je dijete u stomaku. Majke koje slušaju Kur'an dok im je dijete u stomaku, ili muziku, vidjet će da će istom melodijom, ovom ili onom, moći da uspavaju i umire dijete i nakon njegovog dolaska na ovaj svijet. Dakle, dijete „postoji“ i prije samog dolaska u naše ruke. Sluša. Uočava. Pod njihovim „kamerama“ smo cijelog života. Kakve uzore imaju u nama, takvi će i sami postati.

Često na Vašim druženjima ističete da nam fali ljubavi i sreće. Koliko nam iskrenim emocija i osjećanja nedostaje da bi bili srećni?

Vrlo. Ljudi se, čini mi se, nekad prosto iznenade kada im pristupite iskreno, toplo, ljudski. Ne mogu da vjerujem, budem šokirana, da smo se toliko udaljili od svoje prirode, da nas je ovaj svijet toliko osakatio od mnogo čega insanskog u nama.  Previše se izvještačujemo, što izlegom, što ponašanjem, što načinom života, a sve u želji da sebe predstavimo boljim, ljepšim, većim, savršenim. Naša ljepota je zapravo u našoj nesavršenosti. Naš duhovni mir je u prihvatanju toga. Mnogo stresa sami sebi natovarimo na vrat otežavajući sebi na taj način i život i normalno funkcionisanje.

Problem današnjice jeste zavist i ljubomora među ljudima, kako se izboriti s tim?

Zavist i polazi i od ovog o čemu sam upravo govorila. Ja mrzim tebe jer mislim da si bolji od mene, ali pošto to ne mogu da priznam ni sebi ni tebi (da si bolji) ja ću onda da te mrzim. Mržnja je neprihvatanje. Slabost. Ljudi koji zavide i mrze su zapravo slabe ličnosti, ljudi kojima u životu fali ljubavi, a u djetinjstvu im je falilo i ljubavi  i poštovanja. Ličnost koja nema izgrađeno samopouzdanje je krhka i bojažljiva, pa se onda krene kriti iza arogancije, želeći da tim „volumenom“ nadraste vlastitu ličnost u očima ljudi.

Živite u Sarajevu, kako biste ga opisali?

Šest godina živim u  Sarajevu. Ja nisam insan koji se emocionalno vezuje za lokal. Nisam ni za Novi Pazar naročito vezana iako sam tamo rođena i živjela do svoje 28. godine. U suštini, vrsta sam insana koja bi se sutra mogla spakovati i otići da živi gdje god bez ikakvih problema vezanih za adaptaciju ili bojazni. Mnogo putujem i možda je to od mene napravilo ovo što jesam: Dom i domovina su mi tamo gdje mi je lijepo.

Gdje su ćevapi bolji i ukusniji u Sarajevu ili Novom Pazaru? 

U Novom Pazaru su veći i rastresitiji, a u Sarajevu sočniji. Ne nalazim im mahane i jedem podjednako vrlo rado i počesto.

Na koji način se opuštate u slobodne vrijeme?

Pisanje me jako puno opusti. Razmišljanje o nekom društvenom fenomenu mi nekad ne da mira, kopka me, šta god da radim tamo negdje iza stoji mi ona misao o nečemu koja čeka da je svarim i spustim na papir, a onda u etar – da je se oslobodim. Tada zbilja osjetim veliko olakšanje.  Inače, imamo prilično veliko imanje u blizini Sarajeva na kom skoro svakodnevno boravimo porodično  i na kom sijemo voće i povrće, cvijeće, i taj rad koji me zna dobro izmoriti zapravo me duševno zna i dobro odmoriti.

Šta volite da čitate?

Volim sve što će ostaviti utisak na mene. Nezahvalan sam čitalac, probirljiv i kritičan. Jako volim dobru poeziju. Imam nekoliko autora koje volim čitati i to po nekoliko puta. Na primjer, poezija od sandžačkog književnika Zehnije Bulića, mi je jedna od omiljenih kojoj se rado vraćam. A što se proze tiče, volim književnicu Šefku B. Ličina. Njene priče su realistične, istinite, prenatopljene emocijama, prodrmaju me svaki put do i najmanje koščice.

Uspomena iz djetinjstva?

Jošanica. Rijeka na čijoj sam obali odrasla, u kojoj sam se kupala, lovila ribe…a koja danas i zbilja na žalost jeste samo uspomena – jer je prezagađena.

Šta je još aktuelno na poslovnom planu?

Ja nisam insan koji miruje. Paralelno radim više poslova. Trenutno prevodim svoje knjige na njemački, turski i albanski jezik. Pišem „Šapućem ti kao svom sinu“ i jako često imam predavanja i gostovanja  u zemlji i inostranstvu.

Šta biste za kraj šapnuli čitateljkama i čitateljima NEON Televizije? 

Da ulažu u sebe, svoje obrazovanje, da njeguju svoju unutarnju ljepotu tri puta više nego to rade sa vanjskom, jer ljepota dolazi iznutra, da svaki fening skupljaju i koriste za putovanja, da čitaju bar 2 sata dnevno, da ne bježe od ljudi jer im „misle zlo, zavidni su, ovakvi onakvi…“ jer nas to neće učiniti ni boljima ni zaštićenima, već da pružaju ruke svakome, da srce napune opravdanjima za svakoga, razumijevanjem, prihvatanjem i da shvate da je naš život misija. Nismo ovdje samo da bismo jeli, pili, šminkali se, selfisali i čekali radno mjesto u struci. Naš život je misija. Svačiji ponaosob. Kad to shvatimo život će nam mnogo biti smisleniji a to će se odraziti i na njegov kvalitet.

 

Komentari

Kategorija: Intervju