U obližnju slastičarnicu ispunjenu dimom Meša je ušao šarajući pogledom po stolovima. Traženo lice nije našao, pa je sjeo za prvi slobodan sto. Prije ulaska je otresao snijeg sa kišobrana. Radnicu u slastičarnici je poznavao. Bila je to djevojka iz komšiluka, prijateljica njegove najstarije unuke.

– Ja ću kafu, kao i uvijek.

– Dobro, komšija.

– Je li to još dijete nisi našla posla, upitao je.

– Nažalost, nisam. A sve mi se čini da ga još dugo neću naći.

U međuvremenu se na vratima pojavio Crni. Nije imao kišobrana, pa je snijeg otresao sa odjeće. Sjeo je pored Meše. Pozdravili su se.

– Šta ćete Vi, upitala je djevojka Crnog. Naručio je čaj, a potom Mešu upitao za zdravlje njegove supruge. Supruga je dobro. I Meša je.

– Zaista, tužno i žalosno. Evo, ova djevojka, završila psihologiju i pedagogiju, i radi ovdje. Džabe je išla na fakultet. Roditelji bacili toliki novac, kaže Meša.

Crni je slegao ramenima. I nije imao šta reći, jer je on u dosta goroj situaciji od djevojke. Godinama je bio u rovovima, a sad godinama ne radi. Ima suprugu i dvoje djece. Djeca idu u školu. Crni je električar, ali radi i druge poslove. Radi povremeno. Na crno.

– Teška godina, komšija, progovori Crni.

– Ma, svaka je godina u Bosni teška. Samo su ratne godine bile teže od ovih poslijeratnih, dodaje Meša.

I ova, 2014, misli Crni, nekako je bila obilježena uglavnom tužnim i ružnim događajima, uz ponešto radosti i smijeha. Godina je počela i završila, konstatuje on, protestima obespravljenih tuzlanskih radnika.

– Samo, za razliku od februara, u decembru ništa nije gorjelo. Još uvijek, dodao je Crni.

– Iskreno, mislio sam da će se nakon onih protesta i paljevina nešto promijeniti. Da će i nama penzionerima biti bolje. Ali, evo, ništa. Sve je isto, dodaje Meša.

– Sve je isto, samo Sulje i Zlaje nema, kaže Crni.

– Naš Zlaja je još tu. Postavio je sebi i nasljednika, govori Meša.

– E jest i neki nasljednik. On nije ni čuo za socijaldemokratiju, negoduje Crni.

– Eto, neka je iza rahmetli Sulje ostao bolji. Sad će se Bosna preporoditi, svi će za deset godina raditi, ne ostaje dužan ni Meša.

Djevojka je donijela kafe. U međuvremenu, slušala je razgovor dvojice prijatelja. Kazala im je da joj je tokom 2014. najteže pala rudarska nesreća u Raspotočju.

– Možda što mi je tata rudar, ali to me je najviše pogodilo, rekla je ona i otišla.

I Meša i Crni su se složili da je rudarska nesreća jedna od najvećih poslijeratnih tragedija u zemlji. Međutim, majske poplave, a kasnije i klizišta, smatra Meša, razorili su zemlju. Neki gradovi su izgledali gore nego poslije rata.

– I sve neko crnilo i tužne godišnjice. I ona velika dženaza u Prijedoru, pa opet Srebrenica… Rijetko da se lijepe stvari dese, da se čuju lijepe vijesti, govori Crni.

– Ali, ove godine je došla najljepša vijest. Poslije Daytona najljepša. Kada sam vidio zmajeve, našu bosansku djecu u Brazilu, kao da sam se ponovo rodio. Vjeruj. Evo, sad me trnci obuzimaju, hoće mi suze…, raspriča se Meša.

– Zaista, tih nekoliko dana i sam baš bio sretan. Svi smo se ljepše osjećali. Baš nam malo fali, jedan korak do sreće, pridruži se Crni.

Nada se on da će u 2015. biti što više uspjeha zmajeva i zmajića, u svim sportovima, više posla, a manje crnila, poplava, nesreća i ružnih vijesti.

– Više zmajeva, a manje političara, izgovori Meša svoju parolu za 2015. godinu.

– Može, ali više zmajeva i u ekonomiji, medicini, industriji, poljoprivredi…, dodaje Crni nastavak Mešine parole.

SAMIR Karić (Oslobođenje)