Halifa Harun er-Rešid veoma je volio da razgovara sa Behlulom, čovjekom koji je posjedovao veoma dobru dušu i sa čijeg jezika su se prosipali biseri mudrosti.
Opet je jednog dana poželio da se nađe u muhabbetu sa njim. Poslao je vojnika koji ga je pozvao da dodje. Vojnik koji ode da ga pozove nadje Behlula kako spava. Odmah ga povuče za odjeću i reče mu:
-Ustani, o, dobri čovječe! Traži te halifa!…
Behlul lagahno otvori oči i u isto vrijeme se veoma naljuti. Htio je podučiti ove neznalice:
-O, ljudi, spustili ste me sa mjesta vladara!… Kojim pravom ste ovo učinili?
Njegove riječi zbuniše sve prisutne. Takodjer i halifa ne razumjede ove Behlulove riječi. Upitao ga je:
-O, znalče! Sa kakvog smo te to vladarskog mjesta skinuli?
Behlulove oči su se smiješile, uhvatio je priliku koju je čekao. Rekao je:
-O, sultanu! U snu sam sebe vidio kao vladara. Sjedio sam na prijestolju, oko mene su bili moji robovi, džarije, veziri i paše… Riječ mi je bila oštrija od mača, moja vlast prostirala se na svako mjesto… Probudili ste me baš u trenutku kada sam plivao u veličanstvenosti i tada mi iz ruke pobjegoše moje prijestolje i moja vlast!
Harun er-Rešid se nasmija i reče:
-O, dobi čovječe! Zar ne znaš da vladavina u snu nema nikakvog uticaja?
Taj Allahov istinski vojnik, koji je posjedovao veliko znanje, poput potoka zažubori i reče:
-O, Harune!… Kakve razlike ima izmedju moje i tvoje vladavine? Kada sam ja otvorio oči, pronašao sam život, a ako ti zatvoriš, zauvijek ćeš ostati bez sultanata… U tom slučaju, reci mi koji od ova dva sultanata nema uticaja?